Edo Maajka jedna je najvećih muzičkih zvijezda na ovim prostorima. U vrijeme kada je rep muzika bila baš alternativa on je punio prestižne dvorane u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu i cijelom prostoru bivše
Jugoslavije. Najavljivao ga je Oliver Mlakar, hajku na njega dizala Severina...
Edo je postavio norme rep muzike u regionu, njegove pjesme su filmske priče i pravi megahitovi - "No sikiriki", "Slušaj mater", "Ona je bomba", "Prikaze", "Mater vam jebem", "No pasaran" , "Moćno", "Svaki
čovjek"... Sarađivao je s Radetom Šerbedžijom, Dinom Šaranom, Miljenkom Jergovićem, Sašom Antićem, Arsenom Dedićem, "Hladnim pivom"... Nagrade su se lijepile za njega, vjerovatno ni on sam ne zna
koliko Porina je dobio.
Bilo je tu i padova, tamnih faza, pa opet uspona, što je i prirodno. U međuvremenu je pronašao ljubav za sinhronizaciju, a Edo Maajka sada je u zreloj stvaralačkoj fazi koja je godi ušima muzičkih sladokusaca.
Nije lako, neka su vremena bespomoćnosti, ljutnje i tuge, brige...
Kad siđe sa stejdža, on je Edin Osmić (46), najmlađe dijete Fehima i Azemine Osmić, koji je na svijet došao deset godina nakon brata Nermina i pet godina nakon sestre Sabine. Kada je napunio 13 godina,
njegov bezbrižni svijet na obali Save se srušio. Počeo je rat u našoj zemlji, i on sa majkom i sestrom napušta rodni grad...
Izbjeglištvo, život u Zagrebu, Tuzli, Tel Avivu, povratak u Zagreb, muzika, prvi brak, gubitak majke, drugi brak s velikom ljubavi Lilach, očinstvo, anksioznost, napadi panike, duhovnost, želja da napiše
knjigu, i uvijek muzika...
Edin je izložen nemilosrdnom oku javnosti pa je kao takav ranjiv, a isto tako jak i hrabar... I čovjek sa stavom i mnogi će se složiti - dušom.
Edo Maajka ne daje često intervjue, a sada je ekskluzivno za Raport govorio o svojoj muzici naravno, ali i današnjem svijetu, sreći, očinstvu, Bosni, Brčkom...
Kako intervju pripremamo prvog dana jeseni, recite nam kakvo je ljeto iza Vas?
Ljeto je bilo radno. Još se uvijek pokušavam naspavati i odmoriti od silnih vožnji i nastupa.
Jesen je obično vrijeme okretanja novog lista i pravljenja planova. Je li tako i kod Vas?
Nije, ja te planove i listove radim u januaru, kad je zima i ona zimska letargija i bezvoljnost. Jesen volim isto kao i proljeće, nije pretoplo, nije ni hladno, povrće dolazi na pijace. Septembar je vrijeme kad se vraćam u rutinu, škola, djeca, obveze i sve ostalo, falila mi je rutina.
Nedavno ste imali koncert u Istočnom Sarajevu. Možemo li Vas uskoro očekivati i u Sarajevu?
Trebao sam nastupati na ljeto u sklopu Food festa ali sam se razbolio i to je ove godine bio jedini otkazani nastup, inače ih bude barem tri godišnje i većina ih je ljeti kad se puno radi i malo spava
i pada imunitet. Za sad nemam novih zakazanih nastupa u Sarajevu. Pokušavam dogovoriti nastup sa jazz orkestrom za iduću godinu.
Kako Vi živite u vremenu Gaze, Palestine, Ukrajine, otkazivanja koncerta i festivala u Hrvatskoj, studentskih protesta u Srbiji i svega što se dešava u BiH?
Nije lako, neka su vremena bespomoćnosti, ljutnje i tuge, brige, to je koktel koji osjećam konstantno već dvije godine, mnogo bih ti o tome pričati danima i kukati. Ne znam ni odakle da krenem. Svi su svjesni genocida u Gazi, sve je već rečeno, ali ništa nije napravljeno po tom pitanju, osim što se rade planovi za novo raseljavanje ljudi iz Gaze.
Konačno, evropske države priznaju Palestinu i otvaraju ponovo malu nadu za rješenje u vidu dvije države. Sve to ide sporo, svake sedmice je novi neki plan dok je patnja jedina konstanta. Poznajem dosta ljudi koji su često na ulicama Tel Aviva već godinama, pokušavaju maknuti s vlasti Netanyahua, Smotricha i Ben- Gvira, protive se svemu što ta vlada radi u Gazi, i na Zapadnoj obali, ali stanje na terenu je sve gore.
Nacionalizam u Evropi i svijetu je u usponu, islamofobija, antisemitizam, ksenofobija, cijeli zapaljivi koktel, kod nas se u regionu prate ti huškački trendovi, koji su kod nas već davno odradili svoje. Ali evo, izgleda da nikad dosta takvog trenda. Teško je biti drukčiji, imam osjećaj da svijet nikad nije bio ovako brutalno podijeljen sa tako malo empatije za bilo kakav drukčiji stav od naučenog. Rusija, Ukrajina, Evropa, Trump i USA, Izrael, Palestina, Sudan, Jemen... Svi čekamo mir i harmoniju, ali svi se još više naoružavaju i žive pod geslom "Hajde da ja tebe udarim, a ti meni ništa".
Pretrpani smo informacijama, algoritmi su sve otrovniji, ko se uspije isključiti na neko vrijeme uspije se i odmoriti od toga svega, meni teško ide s tim.
Nismo se ni dotakli studenata u Srbiji i pumpanja, a već sam izdeprimirao i sebe i tebe... Teško vrijeme za matore, prijatelju mooooj.
Od krajnosti do krajnosti u sedmici dana. Ludilo
Vi ste proročanski najavili vrijeme u kojem će zbog svega što se dešava ljudi vapiti: Nek' nam vrate Elvisa, Haseta, Bruce Leeja, evo im silikoni, atomska i CIA". Dajte nam naredno proročanstvo za neki
period od pet godina?
Nije to ništa proročansko, to je bio vapaj tog vremena, sada su svejedno takva vremena da ne možeš izreći ništa proročansko, jer se sve mijenja jako brzo i promjene mi djeluju naglo. Nešto čemu si se
smijao i izgledalo ti kao nadrealna zajebancija, u sedam dana može biti realnost na globalnom nivou. Kakve su nam vremenske klimatske promjene, takve su nam i promjene u društvu, politici i životima, od
krajnosti do krajnosti u sedmici dana. Ludilo.
Važi li "Slušaj mater" kod Vaše kćerke ili se i otac nešto pita. Šalu na stranu, kako je odgajati dijete u današnjem svijetu?
Nije uvijek lako, puno razgovora, puno empatije, nježnosti, ponavljanja, svi mi roditelji manje - više imamo tu istu rutinu i priču. Ima toga toliko s čime se roditelji novih generacija susreću da se ne može pobrojati. Za neke stvari stvarno nemam alata, bitno je komunicirati i razmjenjivati iskustva s drugima, najbitnije je pričati puno s djecom i imati strpljenja.
Napadi panike, anksiozni poremećaj, smrt majke, izbjeglištvo... svašta nešto ste u životu predeverali. Progone li Vas još neki duhovi?
Usponi i padovi su uvijek tu, u životnim školama nema ferija i praznika. Idemo dalje.
Kako Edo Maajka pronalazi ravnotežu i uzemljenje?
Dobra i zdrava rutina, meditacije, hodanje, vježba, porodica, prijatelji, zahvalnost, pisanje, čitanje, pivo, učenje novih stvari...
Znaš onaj osmijeh iz stomaka, ta ljudska vibracija pomiče planine
Koja je Vaša baš velika ambicija kada je u pitanju karijera?
Evo snimio sam na proljeće album sa jazz orkestrom HRT- a, trebao bi biti objavljen sada tokom jeseni, imam s njima veliki koncert u Lisinskom 29. novembra.
Ne planiram predaleko, sad imam ambiciju izbaciti ovaj album i završiti novi solo album do kraja godine i to bi mi bio ogroman uspjeh, bila bi to moja najproduktivnija poslovna godina u dosadašnjoj karijeri, i to u ovako teškom vremenu.
Jeste li sretan čovjek? I šta je za sreću potrebno?
Šta je za sreću potrebno :) imaš velika očekivanja od mene... Nemam pojma...
Sad sam u godinama kad mi je svaki osmijeh na licu djeteta uspjeh, znaš onaj osmijeh iz stomaka, ta ljudska vibracija pomiče planine.
Nikad nisam naučio dugoročno planirati
Šta su Vama Brčko i Bosna danas?
Rodni grad i mjesto odakle potječem, još puno toga. Prijatelji i rodbina. Bit ću vječno vezan za Brčko i Bosnu.
Gdje sebe vidite za 10 godina?
Nemam pojma. Nikad nisam naučio dugoročno planirati. Volio bih ostatak života provesti ovdje u Zagrebu, dio eventualno u Istri. Tu i tamo koji koncert, neka kuhinja da kuham za drage ljude, malo šetnja po planini, malo enduro, malo pisanje, porodica, prijatelji, muzika, mir, šta više za poželjeti...