Rat u Gazi imao je dramatične posljedice širom Bliskog istoka, preokrenuvši dugogodišnje pretpostavke, resetirajući geopolitičku kartu i izazivajući značajne promjene u javnom mnijenju. Svaki trajni mir mogao bi imati jednako velike učinke, piše Guardian.
Neki stručnjaci savjetuju oprez.
„Prošlo je manje od deset dana, a svjedočimo višestrukim kršenjima primirja od strane Izraela i Hamasa. Mislim da će nakon takvog krvoprolića i razaranja trebati neko vrijeme da se krene u bilo kakvom pozitivnom smjeru“, rekao je Mkhaimar Abusada, profesor politologije na Univerzitetu Al-Azhar u Gazi, sada u Kairu.
Ipak, način na koji je rat završen već je imao značajan utjecaj na politiku regije.
Napori da se suprotstavi Trumpovom loše prihvaćenom planu „Riviera“ za Gazu ranije ove godine ujedinili su regionalne sile na novi način. Sada se taj proces ubrzava. Brza provedba Trumpovog novog plana od 20 točaka prisiljava regionalne rivale da ostave po strani razlike i surađuju pod velikim pritiskom, nakon godina konkurencije u Bliskom istoku.
Postizanje dogovora o prvoj fazi plana ovisilo je o američkom pritisku na Izrael, ali i o Kataru i Turskoj, koje su se oslanjale na Hamas.
Katar je sada u dobrim odnosima s Trumpom, ali isto tako i Recep Tayyip Erdoğan, turski predsjednik, kojeg je američki predsjednik pohvalio na brzom summitu u Sharm el Sheikhu, egipatskom ljetovalištu, nazivajući ga „tvrdim kolačićem“ i „prijateljem“. Takav stav nije uvijek bio karakterističan za nepredvidivog američkog predsjednika, a ne dijeli ga ni egipatski predsjednik Abdel Fatah al-Sisi, koji je bio nominalni domaćin summita.
Trumpov mirovni plan zasad se fokusira na održavanje regije na okupu, ali postoji mogućnost da ga unište neriješeni problemi.
Turska, Egipat i potencijalno Jordan smatraju se najvjerojatnijim kandidatima za slanje svojih vojnika u nove međunarodne stabilizacijske snage u Gazi. To donosi i prilike, ali i rizike, a zemlje će nastojati smanjiti napetosti barem u kratkom roku.
Pažljivi promatrači primijetili su i druge detalje sa summita koji ukazuju na potencijalne promjene.
Irački premijer Mohammed Shia' al-Sudani, koji se suočava s izazovom osvajanja drugog mandata na izborima za manje od mjesec dana, bio je prisutan na summitu. Pozirao je za fotografiju s Trumpom s podignutim palcem i opisao Tonyja Blaira, kojeg je američki predsjednik izabrao za vođu „mirovnog vijeća“ palestinskih tehnokrata za upravljanje Gazom prema planu od 20 točaka, kao „velikog prijatelja Iraka“. Ovaj potez mogao bi izazvati iznenađenje u regiji, pa i šire.
Irak je dio iranske sfere utjecaja od rata 2003., ali sada bi se mogao početi udaljavati, rekao je Michael Knights, voditelj istraživanja u globalnoj savjetodavnoj firmi Horizon Engage i dugogodišnji analitičar za Irak.
„Možete vidjeti kako se Irak sada povlači prema arapskoj orbiti i to je velika promjena“, rekao je Knights, dodajući da Bagdad čak razmatra slanje trupa u međunarodne stabilizacijske snage u Gazi.
Takav potez mogao bi razljutiti Teheran, ali primirje suočava iransko vodstvo s teškim preispitivanjem 24 mjeseca sukoba. Kratki iranski rat s Izraelom brutalno je otkrio vojne nedostatke Teherana. Njegov skup nuklearni program nesumnjivo je oštećen, čak i ako to nije u potpunosti poznato. Ponovo su uvedene evropske, britanske i američke sankcije.
Pokretač integracija
Primirje također označava kraj koalicije militantnih grupa različitih kompetencija, autonomije i predanosti, što je bio ključan dio Teheranove strategije „odbrane naprijed“. Hezbollah u Libanonu više nije ono što je nekad bio i suočava se s neizvjesnom budućnošću, uključujući moguće razoružanje. Assadov režim u Siriji više nije prijateljski prema Teheranu. Hamas je prestao s borbama i možda će biti prisiljen odustati od oružja koje bi moglo ugroziti Izrael.
„Prekid vatre mogao bi djelovati kao pokretač integracije unutar regije. Ponovno će otvoriti razgovore o ključnim kopnenim vezama od Zaljeva do Mediterana, kao i šire o diplomatskoj i ekonomskoj normalizaciji Izraela“, rekao je Knights.
Za sada, svi regionalni lideri su svjesni javnog gnjeva zbog rata u Gazi, u kojem je poginulo 68.000 ljudi u izraelskoj ofanzivi. Ipak, primirje otvara teoretsku mogućnost proširenja Abrahamovog sporazuma, sporazuma o normalizaciji koji su prije pet godina dogovorile četiri arapske države, iako pitanje buduće palestinske države ostaje otvoreno.
„Trump je rekao da sporazum koji je posredovao ide daleko izvan Gaze i mislio je na normalizaciju s Izraelom, vjerovatno sa Saudijskom Arabijom, a moguće i s Indonezijom, možda i s drugima. To će se jednom dogoditi“, zaključio je Abusada.