Elvir Hadžijamaković Lilo jedno je od naših najprepoznatljivijih TV lica. Dugo je bio u dječijem programu, bio je ljubimac najmlađih, a već duže vrijeme je u Jutarnjem programu Federalne televizije. I ovom angažmanu Lilo je u stilu prekaljenog TV profesionalaca dao svoj lični pečat. Mnogim gledaocima godi dan početi uz uvijek nasmijanog i raspoloženog Lilu.
On je dugo vremena pod svjetlima reflektora, bio je član nekada veoma popularne grupe “Seven up“ prije nego se otisnuo u TV svijet, a uz sve on je predan i požrtvovan otac.
O svemu tome Lilo je veoma iskreno i otvoreno govorio za Raport.
Konkurencija je ogromna, ali to nas ne obeshrabruje
Jutarnji program jedan su od najgledanijih TV sadržaja. Šta Jutarnji program Federalne TV odvaja od drugih?
Mislim da gledatelji prepoznaju iskrenost i posvećenost. "Dobro jutro, BiH" na Federalnoj televiziji razlikuje se po tome što istinski slušamo svoje gledatelje - bavimo se temama koje su im važne, pričamo o ljudima, događajima i izazovima koji su dio njihove svakodnevice. Naša prednost je i raznolikost sadržaja – od ozbiljnih razgovora s ekspertima, preko servisnih informacija, do muzike i vedrog duha kojim pokušavamo uljepšati jutro. I ono najvažnije – sve radimo s puno ljubavi i timskog duha, i vjerujem da se to osjeti s druge strane ekrana.
Kako se danas nosit s konkurencijom u situaciji kada je sve dostupno i kada ima zaista veliki broj TV kuća?
Konkurencija je ogromna, ali to nas ne obeshrabruje- naprotiv, motivira nas da budemo još bolji, brži i autentičniji. Danas publika bira sadržaj koji joj je relevantan, iskren i kvalitetan, bez obzira na to dolazi li s televizije, radija ili online platformi. Zato se trudimo da naš program ne bude šablonski, već da svakog jutra ponudimo nešto novo, korisno i životno. Bitno je biti u kontaktu s ljudima, osluškivati potrebe gledatelja i ostati dosljedan sebi. Kad znaš ko si i šta želiš da poručiš, onda ni konkurencija nije prijetnja – već poticaj.
Gdje je u svemu tome ostala Vaša ljubav prema muzici?
Muzika je za mene više od hobija - to je moj prvi jezik, moj pokretač, moja konstanta. Još kao član grupe "Seven Up", kroz svaki pokret i ton, osjetio sam kako muzika stvara mostove među ljudima, širi osmijehe i budi radost. Ta čarolija me nikada nije napustila. Kasnije sam kroz album "Liloland" pokušao da tu emociju prenesem najmlađima - da im poklonim djetinjstvo ispunjeno ritmom, smijehom i maštom. Iako sam profesionalno uplovio u vode novinarstva i televizije, muzika nije ostala iza mene - ona je sada dio svega što radim. U Jutarnjem programu nastojim svaki dan obojiti tom energijom, vedrinom i iskrom koju muzika nosi. Vjerujem da melodija može probuditi i najuspavanije jutro i spojiti ljude koji se nikada nisu sreli. Muzika je i dalje tu – možda tiše, ali snažnije nego ikada. Ne svira više samo iz zvučnika - sada svira iz mene.
Nakon smrti člana "Seven Upa" Damira Pašića Dadija povratak kojeg ste nekada najavljivali, ne čini se izvjesnim ili...?
Dadi nije bio samo dio benda – bio je naša duša, naš osmijeh u teškim danima, i snaga koja nas je gurala naprijed kada bismo zastali. Njegov entuzijazam, njegova vjera u ljude, u muziku, u nas... to se ne zaboravlja. Zamišljali smo povratak. Pričali o tome. On je najviše vjerovao da ćemo ponovo stati na scenu zajedno. Ali život, nažalost, nije uvijek onakav kakav bismo željeli da bude. Njegovim odlaskom nismo izgubili samo prijatelja, izgubili smo i dio nas samih.
Povratak bez njega ne bi bio isti – bio bi tih, nepotpun. Ipak, osjećamo odgovornost da čuvamo ono što smo zajedno stvorili. "Seven Up" nije bio samo bend – bio je pokret, uspomena jedne generacije, i simbol vremena kada je bilo dovoljno stati na scenu s osmijehom i vjerovati da je sve moguće. Zato ćemo, u njegovo ime, pokušati da oživimo tu priču na neki drugi način – kroz dokumentarni film, muzički projekat, kroz priče i sjećanja. To bi bila naša tiha, ali snažna posveta njemu – našem Dadiju, koji nikada neće biti zaboravljen. Jer dokle god se priča o njemu, on je i dalje tu.
Ena Tahirović Vaša je kolegica u studiju. Čija je ipak zadnja kada se oko neke situacije ne možete dogovoriti?
Ena i ja smo kao dobro uštiman bend- svako ima svoj instrument, ali sviramo istu melodiju. Kada se pojave različita mišljenja, trudimo se pronaći zajednički ton koji će najbolje odgovarati našim gledateljima. Ako baš moramo odlučiti čija je zadnja, onda je to uvijek u službi dobre emisije - nekad njena, nekad moja, ali najčešće zajednička. Važno je da na kraju dana oboje budemo zadovoljni izvedbom i da publika uživa u našem "nastupu".
Moj Timur i moja Nađa su moje sve
Šta gledaoce danas, osim politike, još može zainteresirati?
U današnjem svijetu, gdje nas svakodnevno okružuju teške vijesti, gledatelji sve više traže sadržaje koji donose pozitivu, inspiraciju i osmijeh. Zato se trudimo da naš Jutarnji program bude upravo to – izvor lijepih priča koje slave svakodnevne heroje, kulturne događaje, uspjehe naših sugrađana i trenutke koji nas podsjećaju na ljepotu života. Vjerujemo da su takve priče potrebne svima nama, jer nas povezuju, motiviraju i daju nadu.
Ko je Lilo u svoja četiri zida?
Kod kuće sam prije svega otac - srcem, dušom i svakim dijelom bića. Moj Timur i moja Nađa su moje sve - moj ponos, moj mir, moje najveće životno postignuće. U njihovim očima nalazim snagu kad sam umoran, u njihovim zagrljajima pronalazim smisao, a kroz njihove riječi svakodnevno učim kako da budem bolji čovjek. Trudim se da ih slušam, razumijem, nasmijem, vodim, ali i da budem oslonac kada posrnu. Možda jesam ponekad strog, ali nikad bez ljubavi - jer njihovo odrastanje je najvažnija uloga mog života. U toj našoj maloj porodičnoj galaksiji posebno mjesto ima i moja sestra Alma – moj oslonac, moj saputnik kroz sve što život donosi. Nas dvoje smo, zahvaljujući našoj mami i tati, naučili da budemo jedno za drugo - i kad je najljepše i kad je najteže. Naučili su nas da se ne puštamo, da budemo jaki zajedno, da porodica nije samo riječ, nego dom koji nosiš u srcu, gdje god bio. Iza mene stoje i moji prijatelji - oni koji me znaju u tišini i galami, u uspjesima i padovima. Tu su kad najviše trebam, često i bez da ih zovem. I to je blagoslov koji ne uzimam zdravo za gotovo. A ko sam ja, Lilo, bez kamere i reflektora? Onaj koji unosi smijeh u kuću, koji pjeva u kuhinji, koji pali svjetlo i kad dan nije sjajan. Volim život – punim plućima. Volim ljude. Volim istinu. I ne znam biti drugačiji nego iskren, entuzijastičan, razigran i emotivan. U četiri zida, ja sam najviše - ja. Onaj koji vjeruje u ljubav, u dobrotu i u to da je svaki dan prilika da budemo bolji, mekši, i zahvalniji. I da budemo - tu, jedni za druge. To je moj svijet. To sam ja.