U Kantonu Sarajevo, ali i mnogim gradovima širom BiH i svijeta, vlasti uvode tzv. “epizode upozorenja zbog lošeg zraka” kada koncentracija štetnih čestica PM2,5 i PM10 premaši dozvoljene norme.
Ideja je jednostavna. Žele informirati građane o riziku po zdravlje, smanjiti izlaganje zagađenom zraku i eventualno uvesti privremene mjere, ograničenje saobraćaja, smanjenje industrijskih emisija ili savjete građanima da ostanu kod kuće.
Na papiru, sistem djeluje logično, ali kritičari ističu da epizode često služe više kao simbolički gest nego kao stvarna zaštita zdravlja. U Sarajevu, gdje su epizode postale gotovo svakodnevne tokom zimskih mjeseci, ljudi brzo gube povjerenje u upozorenja. Kada alarmi stalno zvone, signal opasnosti slabi, a građani, posebno oni koji moraju svakodnevno raditi, počinju ignorirati preporuke.
Problem je širi i sistemski
Problem je širi i sistemski jer logično epizode same po sebi ne smanjuju zagađenje. Uzroci problema, stari kotlovi za grijanje, loše gorivo, intenzivan saobraćaj i neadekvatna urbana infrastruktura, ostaju nepromijenjeni. Zagađenje se ne “gasi” kada epizoda završi, a dugoročni zdravstveni rizici, poput respiratornih i kardiovaskularnih bolesti, i dalje rastu.
Kako kaže Elmir Delibašić, predsjednik Udruženja Centar za ekologiju i održivi razvoj CEKOR Kakanj, upozorenja o zagađenju zraka i proglašavanje epizoda imaju vrlo ograničenu korist za građane ukoliko iza njih ne slijede konkretne mjere.
"U praksi se sve svodi na informaciju da su koncentracije zagađujućih materija povećane, bez stvarne zaštite zdravlja stanovništva. Građani dobiju upozorenje, ali ne i rješenje. Najveći problem je izostanak odlučnih i obavezujućih mjera u trenucima kada se zagađenje značajno poveća. Bez jasnih i primjenjivih koraka, ova upozorenja ostaju formalna i administrativna, a ne alat za stvarno poboljšanje kvaliteta zraka. Smatram da je hitno potrebno uskladiti rad industrijskih postrojenja s epizodama zagađenja zraka. To podrazumijeva konkretne mjere poput privremenog smanjenja proizvodnje, korištenja energenata s manjim sadržajem sumpora, te u krajnjem slučaju privremenu obustavu rada pojedinih pogona u periodima ekstremnog zagađenja. Bez jasne odgovornosti i stvarnih ograničenja za najveće zagađivače, svako upozorenje ostaje samo statistički podatak, a ne mehanizam zaštite zdravlja ljudi. Također je neophodan znatno veći angažman inspekcijskih organa u periodima povećanog aerozagađenja, kao i uspostava stalnog i potpunog monitoringa kvaliteta zraka, sa mjerenjem svih relevantnih parametara, kako bi se tačno utvrdilo porijeklo zagađujućih čestica i materija i prema tome poduzele ciljane mjere", kaže Delibašić.
Prema njegovim riječima, situacija u mnogim bh. gradovima, a posebno u Kaknju u kojem živi i gdje ponajbolje poznaje situaciju, dugoročno je alarmantna i predstavlja ozbiljan javnozdravstveni problem.
"Kakanj je godinama u vrhu lista najzagađenijih gradova, a nerijetko se spominje i kao jedan od najzagađenijih gradova u svijetu. To jasno pokazuje da se problem aerozagađenja ne može rješavati parcijalno niti ad hoc mjerama, već isključivo kroz sistemski i planski pristup i potrebno je uglavnom više godina da bi se vidjeli konkretni rezultati. Smatram da je u našim gradovima neophodno izraditi sveobuhvatnu strategiju za smanjenje aerozagađenja i dosljedno je provoditi. Ta strategija mora biti rezultat rada stručnog, interdisciplinarnog tima i sadržavati jasno definisane kratkoročne, srednjoročne i dugoročne mjere. Problemi aerozagađenja su kompleksni i zahtijevaju istovremeno djelovanje na više izvora zagađenja, zbog čega se ne mogu riješiti isključivo kratkoročnim intervencijama. U izradi i provođenju strategije moraju se uzeti u obzir svi faktori koji doprinose zagađenju zraka, uključujući industriju, saobraćaj, zgradarstvo, sistem grijanja, energetsku efikasnost i način potrošnje energije. Posebno je važno uključiti sve nivoe vlasti – od općinskog, preko kantonalnog, do federalnog nivoa – jer lokalne zajednice snose najveće posljedice. Paralelno s infrastrukturnim mjerama, neophodno je raditi i na edukaciji stanovništva.
Nevladine organizacije mogu imati važnu ulogu u radu s građanima, posebno u edukaciji o štetnosti loženja neadekvatnih materijala, prelasku na manje štetne energente poput gradskog grijanja, peleta ili toplotnih pumpi, kao i o značaju energetske efikasnosti i kvalitetne izolacije objekata. Potrebno je razviti i stimulativne programe i projekte koji će građanima olakšati prelazak na čišće izvore energije i racionalniju potrošnju. Također je nužno pojačati inspekcijski nadzor nad svim zagadjivacima, te uspostaviti lokalni centar za monitoring i kontrolu kvaliteta zraka na području općine Kakanj, sa educiranim kadrom koji će biti sposoban da kontinuirano prati stanje, analizira podatke i predlaže konkretne mjere. Poseban fokus treba staviti na obrazovni sistem, kroz rad sa djecom i učenicima od najranije dobi, kako bi se razvijala svijest o zaštiti okoliša, racionalnoj potrošnji energije i dugoročnom značaju očuvanja životne sredine", naglasio je Delibašić.
Različiti pristupi
Sa druge strane, primjeri iz drugih zemalja pokazuju različite pristupe kada se radi o epizodama upozorenja. U nekim evropskim gradovima, poput Pariza ili Milana, epizode upozorenja su povezane sa konkretnim mjerama, poput smanjenja brzine saobraćaja, besplatnog javnog prevoza, pa čak i privremena zabrana korištenja najstarijih automobila u centru grada.
U Indiji i Kini, gdje su zagađenja ekstremna, alarmi se kombiniraju sa dugoročnim planovima smanjenja emisija industrije i ograničenjima za individualni saobraćaj. To pokazuje da same epizode nisu dovoljne. Bez stvarnog djelovanja, one riskiraju da postanu samo “tehnički alarm” bez efekta.
U mnogim sredinam, pa tako i kod nas struka povremeno diskutuje o ukidanju ili reformi epizoda. Zagovornici reforme predlažu precizniju kategorizaciju rizika, bolju informiranost građana i stvarnu kontrolu emisija. Kritičari pak upozoravaju da stalna upozorenja bez stvarnog rješavanja uzroka problema gube kredibilitet i mogu dovesti do apatije građana.
Bilo kako bilo, epizode upozorenja mogu imati funkciju u hitnim situacijama, kada koncentracija čestica naglo poraste, i kao signal vlastima da situacija zahtijeva hitnu reakciju. Ali same po sebi ne rješavaju problem i često daju lažan osjećaj da se nešto radi. Za stvarnu zaštitu zdravlja potrebna je kombinacija preventivnih mjera, dugoročnih politika smanjenja emisija i edukacije građana, a ne samo proglašavanje epizoda