Jedan od najtrofejnijih sportista Bosne i Hercegovine, reprezentativac u sjedećoj odbojci Ermin Jusufović, govori o svom sportskom putu, počecima, uspjesima s reprezentacijom BiH i izazovima s kojima se danas suočavaju sportisti s invaliditetom. Jusufović, koji već više od dvije decenije nastupa na najvišem nivou, prisjeća se trenutka kada je prvi put obukao dres reprezentacije i otkriva zašto mu je pobjeda nad Iranom 2002. godine u Egiptu jedan od najemotivnijih trenutaka u karijeri.
Kako biste opisali Vaš sportski put od početka do danas, trenutka kada ste među najboljima na svijetu?
Nepokretan sam, a za sport osoba s invaliditetom sam saznao putem medija. Da mi je neko tada rekao da ću igrati Premier ligu, biti prvotimac i da će to trajati ovoliko godina – ne bih vjerovao, s obzirom na moje motorne sposobnosti.
Danas, nakon svega što sam prošao i s klubovima i s reprezentacijom, mogu reći da je sve to nadmašilo i moje snove. Doživio sam i preživio mnogo toga, obišao svijet zahvaljujući sportu. Imam brata blizanca koji je zdrav, ali nije dosegao ni pola kvaliteta života koji sam ja postigao zahvaljujući sjedećoj odbojci.
Da li se sjećate prvog trenutka kada ste obukli dres reprezentacije? Kako ste se tada osjećali?
Naravno da se sjećam. To su bile pripreme za Paraolimpijske igre u Sydneyu, iako ja nisam otputovao tamo. Prvi dres koji sam obukao bio je adidasov, koji mi je poklonio tadašnji direktor reprezentacije Meho Ćolić. Čuvao sam ga dugo, nisam ga ni vadio iz pakovanja. Kada sam ga prvi put obukao, osjećao sam se kao da sam obukao “audi”, a ne dres.
Taj dres sam najduže čuvao, iako je kasnije završio u nečijoj kolekciji. Osjećaj je bio neopisiv, bez obzira na to što sam znao da neću putovati na takmičenje. Samo trenirati s igračima poput Aske, Trače, Kiketa i Asada tada – bilo je nevjerovatno iskustvo.
Kako gledate na razvoj sjedeće odbojke u Bosni i Hercegovini danas, u odnosu na period kada ste Vi počinjali?
U to vrijeme i reprezentaciju i klubove su uglavnom činili ratni vojni invalidi – momci u tridesetim i četrdesetim godinama, koji su nama, civilnim žrtvama rata i osobama s invaliditetom, utrli put.
Tada je bio veći izbor igrača, više mogućnosti, jer je nažalost mnogo ljudi imalo invaliditet kao posljedicu rata. Ipak, mnogo veći procenat njih je tada aktivno učestvovao u sportu. Danas su okolnosti drugačije – mlade generacije osoba s invaliditetom imaju više izbora, ali i više distrakcija koje im odvlače pažnju.
Smatram da sistem treba napraviti veći iskorak, poput Njemačke, gdje se osobama s invaliditetom nudi rehabilitacija kroz sport i aktivnosti koje ih motivišu.
Koji trenutak biste izdvojili kao najemotivniji u Vašoj karijeri?
Mnogo je trenutaka, ali ako bih morao izdvojiti jedan – bilo bi to Svjetsko prvenstvo u Egiptu 2002. godine, kada smo nanijeli prvi poraz reprezentaciji Irana.
To je bio trenutak koji se ne zaboravlja. Iran je tada bio “svemirski brod”, ekipa koja 18 godina nije znala za poraz. Naša pobjeda u polufinalu u Kairu donijela je ogroman preokret u svijetu sjedeće odbojke – pojavio se tim koji može parirati svjetskim velikanima. Ta radost nakon pobjede bila je neuporedivo veća nego ijedna kasnija medalja.
S obzirom na Vaše dugogodišnje iskustvo, s kakvim se izazovima danas suočavaju sportisti s invaliditetom u Bosni i Hercegovini? Koliko je važna podrška sponzora i institucija poput BH Telecoma?
Danas je sve mnogo lakše nego u postratnom periodu kada smo mi počinjali. Ima više mogućnosti, više informacija i bolja dostupnost opreme.
Kada državne firme i javna preduzeća poput BH Telecoma ili Elektroprivrede podrže sport osoba s invaliditetom, to je ogroman iskorak. Takva podrška ne znači samo finansijsku pomoć, nego daje sportu kvalitet više i podiže svijest o njegovom značaju.
Ermin Jusufović je primjer sportiste koji je dokazao da invaliditet nije prepreka za svjetski uspjeh. Njegova priča o istrajnosti, posvećenosti i ljubavi prema sjedećoj odbojci pokazuje da sport može promijeniti život – ne samo pojedinca, nego i društva.