Naučnici su otkrili i ponovo proučili fosile iz edijakarijuma, perioda prije otprilike 570 miliona godina, koji izgledaju toliko neobično da djeluju gotovo kao da potiču s druge planete.
Ovi tragovi ranih organizama su izuzetno važni zato što predstavljaju neke od prvih velikih, vidljivih oblika života na Zemlji, neposredno prije dramatičnog porasta raznovrsnosti i kompleksnosti koji se dogodio tokom takozvane kambrijske eksplozije. Razumijevanje ovih fosila pomaže naučnicima da popune ključnu prazninu u historiji evolucije, kako su jednostavne prvobitne forme života postale složeni organizmi čije potomke vidimo danas, uključujući i ljude.
Organizmi koji čine takozvanu edijakarijumsku biotu izgledaju neobično. Neki imaju trostruku simetriju, drugi spiralno uvijene „ruke“, dok su treći prekriveni obrascima sličnim fraktalima, oblicima koji se rijetko viđaju kod kasnijih životinja, navodi SciTech Daily.
Ove karakteristike ukazuju na to da su u pitanju organizmi fundamentalno drugačiji od većine kasnije faune koja se pojavila tokom kambrijske eksplozije, te se teško svrstavaju u današnje velike grupe životinja. Uprkos tome, oni su veliki, složeni i jasno se razlikuju od mikroskopskih mikroba koji su dominirali Zemljom ranije u njenoj historiji.
Jedno od glavnih pitanja koje su naučnici imali decenijama jeste kako su se takvi organizmi uopšte mogli tako sačuvati u fosilnom zapisu. Normalno, organizmi bez tvrdih dijelova, bez kostiju ili školjki, brzo se raspadaju i rijetko ostavljaju tragove. Posebno je neobično to što su upravo mnogi fosili edijakarijumske biote pronađeni u pješčarima, sedimentnoj stijeni koja nastaje u uslovima jakih talasa i čestih oluja, što je inače nepovoljno za očuvanje delikatnih struktura.
Istraživački tim predvođen paleontolozima s Univerziteta Yale razvio je novu geohemijsku metodu analize izotopa litijuma kako bi razjasnio ovaj paradoks. Proučavanjem fosila s nalazišta na Newfoundlandu i iz sjeverozapadne Kanade, istraživači su otkrili da su sitne čestice gline prisutne u sedimentima djelovale kao tačke na kojima su se iz mineralima bogate morske vode taložile dodatne glinene strukture.
Taj proces je pomogao da se pijesak učvrsti kao „cement“ oko nježnih tijela organizama prije nego što su se raspali, ostavljajući otiske njihove forme u nevjerovatnim detaljima. Ovo ukazuje na to da specifična hemija i uslovi okoline, a ne samo tijelo organizma, igraju ključnu ulogu u ovakvoj izuzetnoj fosilizaciji.
Ovakvo razumijevanje nije samo geološka zanimljivost: način na koji su ovi organizmi sačuvani utiče na to kako tumačimo evolucioni značaj edijakarijumske biote. To znači da složene životinje možda nisu nastale „iznenada“ tokom kambrijske eksplozije, već da su postojali dugi prethodni periodi u kojima su se razvijale različite linije organizama, svojevrsni rani eksperimenti u prirodi.
Kako kaže paleontologinja Lidija Tarhan s Univerziteta Yale, razumijevanje mehanizama fosilizacije omogućava pouzdanije smještanje ove pretkambrijske faune u „porodično stablo života“. Time se olakšava procjena koliko su ovi oblici života zaista bili evolutivno povezani s kasnijim životinjskim grupama, uključujući i kičmenjake.
Studija je objavljena u žurnalu Geology.