Evropa i Kanada ubrzano rade na smanjenju strateške ovisnosti o Sjedinjenim Američkim Državama, a ideja o novoj snažnoj političkoj i ekonomskoj koaliciji bez Washingtona više nije teorija, već tema ozbiljnih rasprava u diplomatskim i ekonomskim krugovima.
Iako se godinama smatralo da će se globalni poredak razdvojiti isključivo duž linije SAD–Kina, posljednji potezi američkog predsjednika Donalda Trumpa, uključujući prijetnje aneksijom Grenlanda i trgovinske ucjene saveznika, ubrzali su procese koji vode ka udaljavanju Evrope i Kanade od Washingtona.
Evropski lideri mjesecima su pokušavali ublažiti Trumpove poteze strategijom popuštanja, ali su takvi pokušaji davali samo kratkoročne rezultate. Prijetnje teritorijalnim integritetima saveznika označene su kao prelomni trenutak, nakon kojeg je postalo jasno da povratak na poredak zasnovan na pravilima više nije realna opcija.
Belgijski premijer Bart De Wever to je nedavno u Davosu opisao riječima da je „biti sretan vazal jedno, a biti jadan rob nešto sasvim drugo“, upozorivši da odustajanje od vlastitog dostojanstva predstavlja najveću prijetnju demokratiji.
I u Sjedinjenim Američkim Državama se primjećuje promjena odnosa, ali bez punog razumijevanja njenih posljedica. Analitičari Atlantic Councila navode da su Trumpovi ultimatumi djelovali kao svojevrsna „šok-terapija“ za Evropu, ubrzavši odluke o jačanju odbrane, trgovinske autonomije i strateške nezavisnosti. Ipak, upozoravaju da se izgubljeno povjerenje teško može obnoviti, čak i nakon promjene američke administracije.
Posebne tenzije izazvao je sporazum o slobodnoj trgovini između Evropske unije i Indije, koji je u Washingtonu dočekan s oštrim kritikama. Američki ministar finansija Scott Bessent optužio je EU da time „finansira rat protiv same sebe“, zanemarujući činjenicu da transatlantski odnosi ne mogu funkcionirati kao jednosmjerna obaveza.
Sve veći broj analitičara smatra da su Evropa i Kanada već u ranoj fazi tzv. „de-riskinga“ od SAD-a. Predsjednik Vijeća za vanjske odnose Michael Froman ističe da se ne radi o napuštanju Amerike, već o stvaranju fleksibilnih koalicija i „varijabilne geometrije“ saradnje, koja bi omogućila novu geopolitičku ravnotežu.
Ključnu ulogu u ovom zaokretu imao je i govor kanadskog premijera Marka Carneyja u Davosu, u kojem je jasno poručio da je cilj diverzifikacija – udaljavanje od prevelike ovisnosti o SAD-u, ali ne i potpuni raskid odnosa.
Proces smanjenja rizika odvija se prvenstveno na ekonomskom planu, kroz diverzifikaciju trgovinskih partnera i lanaca snabdijevanja. Kanada, koja oko dvije trećine svoje trgovine obavlja sa SAD-om, otvoreno najavljuje da želi taj udio smanjiti ispod 50 posto. Evropska unija je, s druge strane, finalizirala ili započela velike trgovinske sporazume s Indijom, Meksikom, Indonezijom, Švicarskom i drugim partnerima.
Istovremeno se sve ozbiljnije raspravlja o stvaranju novog multilateralnog trgovinskog sistema, koji bi povezivao EU, Kanadu i transpacifičke zemlje, čak i bez SAD-a. Prema procjenama, takav blok bi obuhvatao oko 60 posto globalne trgovine, čime bi nadmašio američki utjecaj i neutralizirao taktiku „podijeli pa vladaj“.
No, de-risking se ne odnosi samo na trgovinu. On obuhvata i finansije, tehnologiju, vojnu opremu i sigurnosne aranžmane. U Evropi se sve otvorenije govori o smanjenju kupovine američke vojne opreme, razvoju vlastitih kapaciteta i jačanju strateške autonomije, iako je jasno da će taj proces biti dug i složen.
Analitičari upozoravaju da se ove promjene neće manifestirati kao iznenadni globalni šok, već kao spor, ali dubok proces čije će se posljedice mjeriti godinama – kako za Evropu i Kanadu, tako i za samu Ameriku.