Modni lanci svake godine uništavaju ogromne količine odjeće koja nije prodata. Evropska unija sada strogo ograničava to rasipanje resursa, doduše zaobilaznim argumentom - da se time stvaraju tone štetnog CO₂.
Koliko god to zvučalo zastrašujuće, riječ je o uobičajenoj praksi gotovo svih modnih lanaca i tekstilne industrije: odjeća koja se ne proda prvo se nudi uz određeni popust, ali taj popust nikada ne smije biti prevelik, piše Deutsche Welle.
Ko će, na primjer, kupiti farmerke za 200 eura ako se iste te farmerke u dogledno vrijeme mogu dobiti i za 20 eura? Ili još gore: šta ako bi se neprodata roba poklonila onima kojima je potrebna pa kupac skupih farmerki na ulici sretne i beskućnika u istim hlačama?
Bez obzira na sav trud, napor i niske nadnice u nekoj fabrici u dalekom dijelu svijeta, modni lanci jedino rješenje vide u uništavanju neprodate robe, često još neraspakovane i u kutijama u kojima je stigla iz fabrike. "Stara“ roba zauzima prostor u prodavnici koji je potreban za novu sezonu, a i skladištenje predstavlja trošak. U tekstilnom sektoru veoma je teško predvidjeti ponašanje kupaca: zašto su gotovo sve zelene haljine prodate, a ostale su kutije i kutije plavih? Osim toga, trendovi se mijenjaju sve brže, ponekad i brže nego što stigne kontejner nove odjeće iz Bangladeša ili Vijetnama.
Kako uopće nešto nametnuti kompanijama?
Ali ko uopće može određivati kompanijama šta da rade s robom koja je njihovo vlasništvo? I to uprkos činjenici da su razmjere tog rasipanja zaista zastrašujuće: Evropska komisija procjenjuje da se svake godine u Evropi uništi između 4 i 9 posto neprodatog tekstila prije nego što ga iko uopće obuče.
Ipak, postoji element u kojem EU može biti nadležna: neprodata odjeća uglavnom završava u spalionicama otpada, a samo ta odjeća uzrokuje oko 5,6 miliona tona emisije CO₂ godišnje. To zvuči mnogo, iako je to otprilike količina ugljen-dioksida koju proizvede sav zračni saobraćaj prema Sjevernoj Americi u samo mjesec dana.
To je Evropskoj uniji omogućilo da već od prošlog jula strogo ograniči uništavanje odjeće velikih modnih kompanija, a sada je tu odredbu proširila i na tekstilne lance srednje veličine, saopćila je Evropska komisija. Ipak, primjena za srednje velike lance počinje tek od 2030. godine kako bi imali vremena da se prilagode novim propisima.
Moraju postojati izuzeci
Postoje izuzeci, na primjer za robu koja je oštećena ili kada postoje sumnje u njenu zdravstvenu ispravnost. No upravo je to veliki problem u internetskoj trgovini: u suštini nema velike razlike između hlača ili haljine koje ste isprobali u kabini pa ipak zatražili drugi broj, i robe koja je vraćena nakon kupovine putem interneta. Ali ko može znati boluje li možda kupac kojem je stigao paket od neke teške i zarazne bolesti? Samo se u njemačkoj online trgovini svake godine zbrine gotovo 20 miliona vraćenih artikala. Zato – pravo u vatru.
Najkasnije od 2030. i srednje veliki tekstilni lanci morat će objavljivati podatke o neprodatim zalihama i planovima šta će s njima učiniti. Brisel time želi natjerati tekstilne lance da bolje upravljaju zalihama, budu realniji u količinama koje naručuju, ali i da razmisle o alternativama, poput dalje prodaje po znatno nižim cijenama ili doniranja, piše DW.