Iako je glavni zadatak ovosedmičnog ad hoc pariškog summita o tzv. "evropskoj odbrani" bio ponuditi opipljiva rješenja kojima bismo zajedno mogli prebroditi sigurnosnu krizu u kojoj smo se našli spoznavši da je glavni odbrambeni sponzor pred očima cijeloga svijeta zabio nož u leđa, to se ipak nije dogodilo.
Čelnici evropskih zemalja ovaj su ponedjeljak iz Elizejske palače u još jednom revijalnom tonu poslali svoje birokratske "želje i pozdrave" koje je glavni sekretar NATO-a Mark Rutte vješto upakirao u zaključak: "Spremni smo i želimo bolje." Summit se ispostavio PR kampanjom čija je neslužbena poruka Washingtonu (putem Rijada, gdje su se američki diplomati u istim trenucima bilateralno sastajali s ruskim kolegama) dati do znanja da rade na planu B, piše Guardian.
Predsjednik Emmanuel Macron naglasio je da je ovo bio samo prvi od mnogobrojnih sastanaka na tu temu koji će se održati u narednom periodu, čime (si) je ostavio dovoljno manevarskog prostora da se ogradi od prvog neuspjeha da sastanak poluči konkretne zaključke.
Evropski lideri, naime, naviknuti na duga lamentiranja i gubljenje vremena, još uvijek nisu spoznali urgentnost situacije, pa računaju da će već nekad imati prilike dogovoriti konkretne pomake, na nekim budućim sastancima.
Međutim, upravo se u tome krije najveći problem s kojim Evropa trenutačno nikako ne može izaći na kraj.
Evropa je, čak i onda kada se analizira mimo same (birokratske) Unije, u trenutačnoj postavi prvenstveno mirnodopski konstrukt te se kao takav nikako ne uspijeva prilagoditi vremenima koja su sve manje mirnodopska.
Čelnici evropskih zemalja uporno čekaju da "razum prevlada" smatrajući da razum u baš svakom kontekstu podrazumijeva mir, dobro i neometanu trgovinu. No vremena su se drastično promijenila. Evropa se našla između čekića i nakovnja (najmanje) dva snagatora kojima razum prije svega podrazumijeva snagu, a onda, kao nastavno na to, i teritorijalnu ekspanziju te nametanje uvjeta.
Svima koji su razvoj situacije posljednje tri godine analizirali hladne glave govor je J. D.-ja Vancea ovaj petak objektivno bio šokantan, ali ne i iznenađujući. Naime, svi su preduvjeti postojali, baš kao i brojne crvene zastavice.
Pune tri godine, najkrvaviji sukob od kraja Drugog svjetskog rata odvijao nam se doslovno pod nosom, a evropski su čelnici gurali glavu u pijesak pred ozbiljnosti situacije, silom se trudeći nastaviti s (političkim) životom kao da se baš ništa neuobičajeno ne događa.
Govor J. D.-ja Vancea dobrim je dijelom bio istinit u istoj mjeri u kojoj je bio jeziv.
Suština priče svodi se na činjenicu da su se političke elite toliko odcijepile od stvarnih potreba vlastitoga naroda da zaziru od svakog sljedećeg izbornog ciklusa, pa uđu u začarani krug da se groze od povlačenja hrabrih i odlučnih poteza jer strahuju da će tako odletjeti u oporbu ili ropotarnicu povijesti. Kritika stoji, osobito u kontekstu migrantske politike koja je već najmanje deset godina vrući krumpir kojeg se nitko ne želi ozbiljno primiti, čime populistima i radikalima daje dovoljno manevarskog prostora da na tom problemu zarađuju ozbiljne političke poene.