Sitni podmićivanja možda su rjeđa u Zapadnoj Evropi, ali utjecaj, lobiranje i „regulatory capture“ i dalje ostaju snažni – i često se umanjuju. Korupcija se često prikazuje kao problem prisutan izvan Zapadne Evrope, posebno u Istočnoj Evropi, slabim demokratijama ili zemljama u razvoju.
Iako istraživanja već dugo osporavaju taj pogled, on i dalje utiče na javnu debatu i ponekad na političke odluke – uključujući i rasprave o podršci Ukrajini, piše Euronews.
„U akademskim i stručnim krugovima pretpostavka da je korupcija isključivo problem Istočne Evrope ili zemalja u razvoju već odavno nevažeća“, rekao je Mihály Fazekas, direktor Instituta za transparentnost vlade i profesor na Centralnoevropskom univerzitetu za Euronews.
Kako Ukrajina nastavlja tražiti dugoročnu finansijsku i vojnu podršku od evropskih partnera, zabrinutost zbog korupcije često se pojavljuje u političkim diskusijama u više država članica EU.
U Mađarskoj je ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó isticao problem korupcije kao razlog protiv nastavka finansiranja Ukrajine iz EU, pozivajući da se podrška zaustavi nakon izvještaja o zloupotrebama.
On je ranije optužio Kijev za vođenje „ratne mafije“ koja preusmjerava zapadne fondove.
Takvi argumenti dio su šire debate o tome kako se korupcija shvata i uspoređuje širom Evrope.
Narativi o korupciji
Dok akademska istraživanja sve više vide korupciju kao sistemski rizik prisutan i u razvijenim i u zemljama u nastajanju, politički narativi u dijelovima Zapadne Evrope često su je prikazivali kao ograničenu ili izuzetnu.
Visoki slučajevi korupcije i dalje izbijaju u zemljama poput Francuske, Njemačke i Velike Britanije, ali se često tretiraju kao izolirani incidenti, a ne simptomi dubljih strukturnih slabosti.
Javno mnijenje, međutim, pokazuje skepsu prema oštroj podjeli Istok–Zapad.
„Ako pogledate ankete o tome smatraju li ljudi da je korupcija problem, široko je rasprostranjena percepcija da je ona prisutna i u zemljama poput Francuske ili Velike Britanije“, objasnio je Fazekas.
„Mnogo manje u Danskoj i Švedskoj, ali u mnogim razvijenim članicama EU korupcija je značajan problem za stanovništvo,“ dodao je.
U Zapadnoj Evropi korupcija se sve više povezuje s pitanjima političkog finansiranja, lobiranja, praksi javnih nabavki i „regulatory capture“, umjesto s vidljivim podmićivanjima koja se često povezuju s Istočnom Evropom.
Anketa Eurobarometra iz 2024. pokazala je da 61% Evropljana smatra korupciju neprihvatljivom, dok 68% vjeruje da je rasprostranjena u njihovoj zemlji. Otprilike 27% kaže da je lično pogođeno korupcijom u svakodnevnom životu.
Razlika u vidljivosti
„Dio razlike u percepciji je u tome što svakodnevna, vrlo vidljiva korupcija gotovo ne postoji u Zapadnoj Evropi, dok je još prisutna u mnogim Istočnoevropskim zemljama. Međutim, kada je u pitanju korupcija u javnim nabavkama ili zakonodavstvu, ona nipošto nije odsutna u Zapadnoj Evropi. Možda je obim manji, ali ti neformalni kanali prisutni su i u Zapadnoj Evropi“, rekao je Fazekas.
Ove razlike u vidljivosti su važne. Sitna korupcija – poput malih podmićivanja za svakodnevne usluge – odmah je prepoznatljiva i široko osudivana.
Složeniji oblici utjecaja, uključujući nejasno lobiranje ili imenovanja „revolving door“, teže se detektuju i ispituju, iako su finansijski ulozi često veći.
„Postoji nekoliko zajedničkih elemenata korupcije u Istočnoj Evropi, a jedan od njih su slabosti u mehanizmima provjere i balansa između različitih državnih institucija, poput birokratije koja provjerava političare i pravosuđa koje nadzire birokrate“, objasnio je Fazekas.
U nekoliko postkomunističkih zemalja tranzicija iz centralizovanog upravljanja u disperznu institucionalnu vlast oslabila je mehanizme nadzora. Neformalne mreže koje prelaze institucionalne granice ostale su utjecajne.
„One mogu nadvladati formalnu nezavisnost institucija ili formalnu nezavisnost firme koja se natječe za javnu nabavku. Neformalne mreže su glavni razlog korupcije u Istočnoj Evropi“, dodao je.
Slični oblici, zajednički izazovi
Slične mreže postoje i u Zapadnoj Evropi, iako obično funkcioniraju kroz formalizovanije kanale, poput advokatskih kancelarija, konsultantskih firmi i struktura političkog finansiranja.
Grupa Corporate Europe Observatory procijenila je da najmanje 62 kompanije i udruženja godišnje troše ukupno 343 miliona eura na lobiranje u EU, što je povećanje od trećine u odnosu na 2020.
Fazekas je naveo da je jedna od glavnih razlika prevalencija niskog nivoa podmićivanja.
„Jedina veća razlika je što sitna korupcija ili podmićivanje znatno rjeđe postoje u Zapadnoj Evropi. Dok u mnogim Istočnoevropskim zemljama još uvijek imate podmićivanja za pristup zdravstvenim uslugama ili u kontaktu s policijom, to je u Zapadnoj Evropi mnogo manje rasprostranjeno“, rekao je.
„Ova razlika pomaže objasniti ustrajnu razliku u percepciji. Svakodnevno podmićivanje je vidljivo, ponižavajuće i lako ga je osuditi. Njegov relativni izostanak u Zapadnoj Evropi omogućio je vladama da se predstave kao uglavnom 'čiste', iako visoka korupcija privlači manje kontinuiranu pažnju“, dodao je Fazekas.
Ove različite percepcije postale su posebno osjetljive u kontekstu Ukrajine, gdje zahtjevi za stroge mjere protiv korupcije prate finansijsku i vojnu pomoć.
Kritičari napominju da takva očekivanja ponekad dolaze od vlada koje se još uvijek bore sa vlastitim problemima upravljanja.
Značajni slučajevi
Nedavne istrage i sudski procesi širom Evrope također pokazuju kako se optužbe za korupciju različito tumače u zavisnosti od konteksta.
Bivša šefica vanjske politike EU Federica Mogherini nedavno je uhapšena u okviru istrage o korupciji i prevari u javnim nabavkama povezanoj s nepravilnostima u programu diplomatske obuke finansiranom od EU.
U Francuskoj je političarka Marine Le Pen 31. marta 2025. osuđena za pronevjeru sredstava EU Parlamenta.
Kazna uključuje četiri godine zatvora i pet godina zabrane obavljanja javnih funkcija. Njeni pristalice slučaj nazivaju politički motivisanim „lawfare“, dok se Le Pen žalila na presudu.
Rok za žalbeni postupak zakazan je početkom 2026., ali zabrana kandidiranja za predsjedničke izbore 2027. ostaje na snazi.
Primarno tretiranje korupcije kao problema „negdje drugdje“ može pojednostaviti političku debatu, ali rizikuje da zakloni složeniju realnost.
Širom Evrope, oblici i obim korupcije variraju, ali tako i spremnost vlada da se s njom suoče kroz provođenje zakona, a ne samo retoriku.
„Gdje god da odete u svijetu, vidjet ćete vrhunske političare i birokrate kako govore o borbi protiv korupcije... [ali] s obzirom da je korupcija implicitno skrivena pojava, nije uvijek jasno ko zaista radi na tome. Glavni izazov je prepoznati konkretne akcije, a ne samo retoriku“, zaključio je Fazekas.