Nije ovo tekst koji tretira trenersko umijeće Amara Osima.
O tome neka govore svi osim tri osvojena trofeja u poslijeratnoj historiji Željezničara i igrači koje je trenirao. Recimo Bulend Biščević koji se obraše onomad na zadnjem veznom protiv Sarajeva u nadrealističnoj pobjedi 3:0, pa mu karijera naprasno poče uzlaznom putanjom da teče.
Ili Muamer Svraka kojeg ono bijaše poslalo na posudbu u Travnik. Ma, kakvu posudbu, bilo ga se kutarisalo skroz. Ili Ibrahim Šehić koji se osim Svevišnjem treba zahvaliti malo i Osimu što ima ovako respektabilnu karijeru kao golman, a bogapitaj bi li kao igrač. Pa Eldin Adilović, ili prethodnik, veličanstveni zajebant Alen Mešanović... Ne moraju pričati Džeko, Višća.
Tekst ovaj je o neobjašnjivom i o parama. I kako se to budi i pod kojim uslovima licemjerje – jedna od najzastupljenijih osobina na ovome ukletom podneblju, uz zavist, ljubomoru, komplekse više vrijednosti, egomanijakalne ispade i tendencije. Sve naravno poslije dominantne mržnje.
Koliko si zaradio para u životu
Godina je bila 2010. Sredina maja. Čovjek koji je u novini koja je tada valjala čemu (i stvorila 80 posto današnje novinarske scene) pratio dešavanja u FK Željezničar otišao je u Madrid na finale Lige prvaka između Bayerna i Intera.
Ovoga autora (znači, ništa mi mrže nema od prepotentnosti pisanja u prvom licu, ali ću do kraja ipak biti „prepotentan“) zapalo da isprati Željino finale Kupa BiH i završnicu prvenstva. Revanš s Borcem nakon 1:1 u Banjoj Luci igrao se u srijedu, a protiv Laktaša će se akobogda proslaviti prva titula nakon 2002. i sumornih osam godina. Ustvari šest, jer je i u naredne dvije godine Željo bio dobar, mada nedovoljno za titulu.
Prvo je uprava, a na prijedlog Amara Osima, povisila cijene karata za neke dvije tri KM, a onda se pred utakmicu pojaviše majice „Željezničar osvajač Kupa BiH 2009/2010“.
Neće ovo na dobro kontam u sebi. Prvo što me osupnulo je podizanje cijena karata, a drugo - koji li je ovo pametnjaković skontao da prodaje majice iako ne znaš ni kako će utakmica završiti.
Željezničar je naravno odigrao tačno onoliko koliko mu nije bilo dovoljno da osvoji Kup. U novini je sutra izašao antrfile s kritikom da ako dižeš cijene karata, jer pare su klubu potrebne, podigni ih za jedno 15 KM. Probudi kod navijača emocije privrženosti, pa dat će oni tih 15 (kao što su ove sezone plaćali ulaznice za tekme kojima nisu mogli prisustvovati), a ne da se „sluti fukareština“.
Okarekterisah to kao ponašanje nezajažljivih iznajmljivača apartmana u Makarskoj... Željezničar tada nije zijanio Kup zato što nije imao snage za preokret. Nije ni jer se isfulao i bio dekoncentrisan, već isključivo zbog poremećenog reda stvari.
Prekosutra, ne znajući ko sam („što sam, jadan ne znam“) Amar je bio bijesan, više zbog toga što me me nije znao, nego zbog napisanog. Bile su to vulgarne psovke. Razgovor je otprilike tekao ovako:
- Šta si ti završio?
- Psihologiju.
- Pa što ne radiš u Coca-Coli. Koliko si u životu zaradio para? Kad zaradiš para koliko sam ja zaradio, onda piši...
Odgovorio sam mu da kad on preuzme Real, ja ću se odmah u Coca-Colu prebaciti.
Krah na 100. godišnjicu
Znao sam šta hoće da kaže. U smislu koliko imaš para toliko vrijediš, koliko muzike toliko para. I dan danas to mi je razmišljanje moronsko, da sto Amara tako misli. Ali pripisujem to temperamentnošću. Nisam odgovorio - jer sam u tom trenutku bio pametniji i pribraniji - da Juande Ramos ima puno više para od Ivice Osima, ali da u istoj rečenici Juande može biti samo čistač cipela Švabi ili postavljati čunjeve na imaginarnim treninzima...
Međutim, ne prođoše otad ni 22 bajrama Osim završi svoj treći mandat u Želji. Neslavno. Najtrofejniji čovjek, sinonim Željinog buđenja poslije rata, donosilac sreće nakon grozomornih šest-sedam godina trećerazrednosti i čovjek koji je trebao na 100 godina priskrbiti sebi da mu se nakon života izlije statua u bronzi i prirodnoj veličini ispred stadiona Grbavica, odlazi samo i isključivo jer nema - para!
Ne znanja, ne dobru ekipu i fine uslove nego jedino jer nema para. Oni što su ga neizmjerno voljeli i ostali da ga vole uprkos rezultatima u zadnjih sedam-osam utakmica ne mogu ništa da pričaju u njegovu korist jer nema smisla. Ispali bi budale. A oni koji ga ne mogu smisliti, taboristički obojeni navijači koji svoje mišljenje formiraju na tome šta (im) je Osim rekao, kako priča, hoda, gestikulira, je li ih handrio dok su bili pioniri... likuju.
U situaciji koja je sve kontra od onoga što bi Osimu nekada bio minimum da se uopće prihvati posla, u najmanju ruku je licemjerno bljuvati vatru na čovjeka koji je donio 80 posto titula u klub i cipelariti ga dok je na podu.
A situacija je takva da je bio jedan predsjednik, pa otišao. Pa juriš sa zaletom iz Livna ka tituli i Kupu, ali avaj, uzmu ti mogućost da se uz idealan raspored potučeš za titulu, a Kup se jednostavno i ne odigra. Pa umre drugi predsjednik... Pa čovjek koji daje najviše novca – i njemu iz Konjica prekipjelo, bez podrške vajnih i silnih navijača iz Sarajeva.
Pa onda navodno da bi makar nekome dao neku platu, dadneš administraciji. Pa Veselinović kaže „nek im administracija igra na proljeće“, a vjerovatno nije jedini koji tako razmišlja (opravdano). U suprotnom, da nije administracija dobila plaću, a primili je igrači, ovi bi mogli reći eh nek im igrači sad ispunjavaju formulare, šalju mailove i što se rijetko dešava pronalaze sponzore...
Pa onda izađeš u Evropu dobiješ od svih mogućih ekipa Makabi. Otputuješ tamo iz 48. puta da odigraš utakmicu koju svakako ne možeš dobiti, pa plaćaj onda i to. Pa te malo sudije „zakolju“ u prvenstvu. Nije malo nego dobro. Ubiju te dodatno u pojam (pitanje je kako bi se kasnije za Želju odvijala situacija da regularan gol Kosorića protiv Sarajeva nije poništen jer je pobjeda tu mogla dijametralno preokrenuti stvari), izbezume se svi. I igrači, i navijači, pa i treneri. U takvim okolnostima trener nije bitan, može se prezivati on Guardiola ili Tuhel, svejedno je.
Para nema, more bit bidne, more bit ne bidne. I to ti je.
Od čudotvorca do analfabete kratak je put
Čovjek koji je prije malo više od godinu i po dobio Sarajevo 5:2 tada je bio majstor, znao znanje, sada je odjednom trenerska neznalica i demode zaostao u 2013. Uprkos činjenici da se krah možda mogao nazrijeti i prije početka te sezone u kojoj bi Željo vjerovatno bio prvak. U aprilu 2019.
Sve oličenje sunovrata i srljanja u propast stalo je u lik Mirsada Šiljka. Njega u ovom kontekstu ne bi ni bilo, ne bi bio bitan da je prethodna uprava (koja se bavila gradnjom istočne tribine jer je predsjednik sad Nadzornog, sad Upravnog odbora, ko će više znati, radoholik, pa se morao nečim zabaviti) izmirila na vrijeme svoje obaveze prema čovjeku kojeg je smijenila dva dana uoči početka prvenstva. Slavki Petroviću. Kakva bizarnost. (Zamisli ti poduzetnog duha tog da smijeniš čovjeka dva dana pred prvenstvo, koji je sve pripreme odradio i sa kojim si bio ponosan jer te tobože izvadio iz gabule no ne i osvojio titulu? Pa kakvu sreću da očekuješ...)
Šiljak, jedini čovjek koji je bio na obje strane „zaraćenih upravljačkih struktura“, nehotice zakasnio, izbio Želji pola miliona KM s kojima je klub mogao mirne duše i svijetla obraza egzistirati kao bubreg u loju i usmjerio sudbinu i kluba i svog rođaka s kojim je ispijao šampanjac kada su „strukturalisti“ napustili klub ostavivši ga bez dinara.
Kaže Amar Osim poslije Mladosti da je utakmica 4:4 bila neobjašnjiva. Normalno da je neobjašnjiva. Kao i masu golova – evo samo ova dva zadnja eurogola su dosta da ti se dese u 15 utakmica, a ne u jednoj. Da ne pričamo o onome u prvoj utakmici po povratku, protiv Radnika, s centra.
Njegova najveća greška je što je nečim, a ostat će enigma čime, o tome možemo samo nagađati, prizvao nesreću i stvari koje su neobjašnjive da se dešavaju Želji iz kola u kolo. Pa, evo, samo Bekrić ono što je promašio protiv Slobode nakon odbranjenog penala, sa 16-17 centimetara, svojevrsni je išaret.
A pametnom je i išaret dosta.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
