Paolo Cantarella cijeli je život gajio strast prema automobilima. U FIAT dolazi 1977. godine i uspinje se u hijerarhiji do 1990. kada postaje generalni direktor te predsjednik uprave i voditelj automobilskog sektora grupe FIAT.
Cantarella je u FIAT-u proveo punih 25 godina što ga svrstava i među najvjernije menadžere italijanske firme.
Nakon problema u 70-ima, FIATse tokom 80-ih ponovo uspješno koncentrirao na izradu jeftinih automobila za široke mase. Uno i Panda svojom zaradom omogućili su FIAT-u da se vrati u formu za devedesete na čelu s Cantarellom.
Cantarella je želio da FIAT bude nešto i više od samo profitabilne marke. Stoga je planirao vratiti u program i proizvode hrabrijeg dizajnerskog izričaja s elegancijom, a naročito sportskog karaktera koji je bio zapušten. Cantarella je zaslužan za Punto i Multiplu, ali i za Barchettu te Coupé pod znakom FIAT-a, uz koje su tu i GTV/Spider za Alfa Romeo. Zadnji su upravo rezultat jednostavne upute koju je Cantarella dao dizajnerima FIAT Centro Stile – izađite iz kalupa! Početkom devedesetih Christoper Bangle, tada zaposlen u FIAT-u, skicirao je prve obrise noviteta. Bangleove skice poslane su u studio Pininfarina kako bi na temelju njih razvili novi FIAT Coupé.
Odgovornost je bila velika, a s obzirom na činjenicu da je posljednji Coupé u programu FIAT-a bio model 128 čija je produkcija zaključena davne 1979. Prijedlog Pininfarine bio je linearan i vrlo profinjen, što je bilo i u skladu s njihovom tradicijom. No to je bilo daleko od agresivnosti i inovativnosti koju je želio Cantarella. FIAT-ovi dizajneri, srećom, nisu u međuvremenu stali s razvojem svoje koncepcije. Bangleova radikalnost, hrabrost i žestina interpretacije bile su upravo ono što je šef FIAT-a tražio. Tako je Bangle zapravo dobio priliku da po prvi puta u karijeri dizajnira automobil koji će ići u serijsku proizvodnju. Bio je to njegov jedini uradak koji je napravio za FIAT uz još i Alfa Romeo 145. S obzirom na to da je FIAT tradicionalno derivirao svoje sportske projekte na bazi velikoserijskih limunzina, tako je ovdje za novi Coupé korišteno pordočno podvozje Tipo 2 sa prednjim pogonom.
Bila je to platforma koju su koristili Tipo i Tempra te Alfa 155 te Lancia Dedra/Delta. Trogodišnji razvojni ciklus rezultirao je 1993. nadasve provokativnim automobilom za kojeg je na prvi pogled bilo jasno da nije bio rezultat CAD računalnog sistema. Sam FIAT objasnio je dizajn ovako: Coupé impresionira na prvi pogled svojim čistim, lijepim linijama. Ljepotica s upečatljivošću, ali bez pretjerivanja, oblik jasno pokazuje funkciju automobila, ali i nepogrešivu osobnost. Cjelokupni dojam potpuno odgovara današnjem stilskom razvoju, ali je daleko od toga da bude isključivo high-tech. Naprotiv, prostor i površina, materijal i boje oživljavaju objekt koji svojim skladom i poletom nastavlja najbolju tradiciju italijanskog dizajna.
Najoriginalnije karakteristike mogu se vidjeti na bokovima. Dva blago zakrivljena reza polaze od vjetrobranskog stakla i stražnjeg dijela i na taj način iscrtavaju uzdužnu traku na karoseriji u dva različita nivoa, koje se zatim dijagonalno spajaju u svojevrsno Z. Ovaj efekt oživljava površinu i istovremeno postiže posebno dinamičnu personalizaciju, liniju koja se naglašeno proteže naprijed kroz ova dva reza do visine luka točka s grafikom kakvu može postići samo moderna italijanska umjetnost.
Još jedna karakteristična opcija je uravnotežena kompozicija: okvir, ostakljenje, naplatci kotača i nemetalni dijelovi (gotovo svi u crnoj boji) izgledaju integrirani u jednu formu iz svih kutova. Paleta boja – tople, ugodne, intenzivne boje – čini idealan sklad s karoserijom, u kojoj se svojim laganim oblikom ističe krov. Čistoća dizajna izvedena je koherentno: na bokovima, osim oznake Pininfarine, nema drugih stranih elemenata: čak ni ručke na vratima koje se nalaze na B-stubovima koji odvajaju prednje prozore od stražnjih prozora.
Aluminijski poklopac rezervoara za gorivo bio je detalj koji je podsjećao na trkaću povijest, a i stražnja svjetla bila su razlogom zašto su neki Coupé zvali Ferrarijem za široke mase. Koeficijent otpora zraka bio je svega 0,31, što je bio rezultat aerodinamičkih ispitivanja koja je odradio Pininfarina u svojem zračnom tunelu.
Mehaničarima je Coupé bio posebno drag jer je bilo jednostavno pristupiti motoru i prednjem ovjesu. Pininfarina ipak nije u potpunosti izvisio u ovoj priči. Obraz je spašen činjenicom da im je dodjeljena proizvodnja automobila te stilsko uređivanje interijera, a što su i naglasili velikim logotipom djelu kokpita.
Kružni instrumenti, trokraki upravljač, mesnata sportska sjedišta, puno svijetla – sve je to bilo još i u nekom pozitivnom retro stilu. Coupé je svojim dimenzijama 4250x1766x1340 nudio sasvim dovoljan prostor da ga se može smatrati i četverosjedom, a tu je još i prtljažnik sa 295 litarara. Sa svojih 1250 do 1320 kg, Coupé je bio nekih 150 kg lakši od Opel Calibre i osamdesetak kilograma teži od VW-a Corrado.
FIAT je odgovorno uskladio dizajn sa raspoloživim performansama. U početku prodaje nudio se četverocilindarski 2,0 i.e. 16V benzinac sa 142 KS te 2,0 i.e. 16V turbo sa 195 KS. Od 1996. je u ponudi 1,8 i.e. 16 V motor koji je koristila i Barchetta, a kod kojeg je korišteno varijabilno podešavanje rada ventila. Kod redizajna 1996. Fiat se uglavnom koncentrirao na tehničke detalje. Novost je novi motor sa pet cilindara sa također viševentilskom tehnikom i varijabilnim podešavanjem rada ventila, a koji bez turba nudi 154 KS. Posebna poslastica bio je 2,0 i.e. 20V turbo motor čijih je 220 KS bilo iznimno moćno!
Tvrđi i sportskiji ovjes te Brembo kočnice bili su usklađeni s mogućnostima koje je nudio motor, a kazaljka na brzinomjeru zaustavljala se na 250 km/h! Bio je to definitivno najbrži serijski FIAT ikada proizveden! Pred kraj proizvodnje, krajem 1998. na tržištu je Limited Edition kod kojega je na raspolaganju mjenjač sa šest brzina. Ova novost ubrzo je uvedena serijski i uz druge motore. Pinin-Ferrari ili Ferrari za siromašne bio je čest izraz koji su novinari devedesetih koristili u opisivanju karakteristika koje nudi Coupé, piše HAK.
Pri predstavljanju 1993. novitet je izazvao veliku pažnju javnosti, a što su pokazale i brojke iz prve godine pune proizvodnje – 17.600 jedinica! No pokazalo se da je taj početak ujedno bio i najbolja godina za ovog elegantnog sportaša. Pininfarina je imao godišnji kapacitet proizvodnje oko 20.000 primjeraka, a što se pokazalo ambicioznijim od stvarnosti. Prodaja je do kraja proizvodnje ustrajno padala pa je do 2000. godine producirano svega 72.762 primjerka. Segment u kojem je bio FIAT Coupé i dalje je prazan…
