Christopher Nolan poznat je po tome što prije početka snimanja svojoj ekipi prikazuje filmove koji su utjecali na njegovu viziju novog projekta.
Naprimjer, dok je razvijao vizuelni identitet filma „Batman: Početak“, snimatelju Wallyju Pfisteru pokazao je „Blade Runner“ jer je želio da njegov Gotham City podsjeća na mračni i kišni futuristički Los Angeles iz klasika Ridleyja Scotta.
Za „Viteza tame“ tražio je drugačiji pristup te se inspirisao filmom „Vrućina“ Michaela Manna. Prikazao ga je voditeljima svojih odjela kako bi postigao grandioznu atmosferu. Isti pristup primijenio je godinama kasnije i tokom priprema za biografski film „Oppenheimer“.
Budući da je značajan dio „Oppenheimera“ planirao snimiti na novoj crno-bijeloj IMAX traci, Nolan je želio pripremiti ekipu za taj specifični vizuelni stil. Pokazao im je film koji je kasnije opisao kao „izvanredno djelo“.
U razgovoru za časopis Sight and Sound Britanskog filmskog instituta Nolan je potvrdio da često koristi takve filmske reference.
Na pitanje je li isti pristup primijenio i na „Oppenheimera“, reditelj je odgovorio:
„Gledali smo crno-bijele filmove jer smo prvi put snimali crno-bijelom tehnikom velikog formata. Prikazali smo ‘Brdo’ Sidneyja Lumeta. To je izvanredno djelo.“
Inspiracija za crno-bijelu tehniku
Riječ je o drami iz 1965. godine sa Seanom Conneryjem u glavnoj ulozi, čija je radnja smještena u britanski vojni zatvor u sjevernoj Africi.
Film je bio nominovan za nekoliko nagrada BAFTA, a Nolana nije privukla samo crno-bijela tehnika nego i Lumetov izuzetan rad s kamerom.
Reditelj je posebno istakao pristup koji je snimatelj Hoyte van Hoytema opisao kao rad „ljudi s teškom kamerom, kolicima i mnogo ambicije“, koji su uspijevali postaviti kameru na nevjerovatna mjesta.
„Odlučili smo snimati na taj način, bez Steadicama. Sve je snimano s tračnica ili iz ruke, što se, uprkos ograničenjima, pokazalo kao oslobađajuće iskustvo“, objasnio je Nolan.
Za njega svrha ovih projekcija nikada nije poticanje imitacije. Umjesto toga, cilj je stvoriti zajednički vizuelni jezik prije početka produkcije.
Takav pristup svakom odjelu pomaže da razumije emocionalni i estetski cilj projekta, bez potrebe da se sve svede na tehničke bilješke ili storyboard.
Kako prikazati birokratsku mašineriju?
Taj pristup bio je posebno važan za „Oppenheimera“, film koji spaja intimnu dramu s događajima od ogromnog historijskog značaja.
„Brdo“ je poslužilo kao lekcija o pokretu kamere i vizuelnoj suzdržanosti, ali Nolanu je bila potrebna još jedna referenca za prikaz institucionalnih mehanizama i represivne birokratije koji su doveli do pada J. Roberta Oppenheimera.
Zbog toga je ekipi prikazao i film „Proces“ Orsona Wellesa iz 1962. godine.
„Način na koji Welles koristi prostor suđenja, s balkonima s kojih se ljudi podsmjehuju, snažno je utjecao na to kako smo koristili arhitekturu da prikažemo birokratiju i mehanizam koji vas samelje“, otkrio je Nolan.
Wellesov film pomogao mu je da vizuelno prikaže snažan kontrast između Oppenheimerovog sigurnosnog saslušanja iz 1954. i saslušanja pred Senatom 1959. godine, scena koje se u filmu neprestano prepliću.
„Jedno saslušanje moralo je biti izrazito skučeno i klaustrofobično, a snimali smo ga IMAX kamerom u prostoriji širokoj tek nešto više od dva metra. Drugo je imalo veliki balkon, mnoštvo statista i bljeskalice fotoaparata, uz svu pompeznost teatralne političke mašinerije“, pojasnio je reditelj.