Nedavno su počele Zimske olimpijske igre 2026. u Cortini d’Ampezzo, Milanu i još nekoliko manjih mjesta u regiji. Pri službenom nazivu „Cortina Milano“, automobilskim entuzijastima neizbježno na pamet pada jedan određeni model koji je kod nas prilično nepoznat.
Ford Cortina bio je porodični automobil srednje klase koji je Ford proizvodio između 1962. i 1982. godine u različitim karoserijskim varijantama. Tokom sedamdesetih razvio se u najprodavaniji putnički automobil u Ujedinjenom Kraljevstvu i više od dvije decenije oblikovao tamošnju sliku ulica. U Britaniji je predstavljao simbol srednje klase, a i trio Clarkson/Hammond/May svojevremeno je s njim evocirao uspomene iz djetinjstva.
Ime Cortina zaista potiče od italijanskog zimskog sportskog centra Cortina d’Ampezzo, koji je još 1956. godine bio domaćin Zimskih olimpijskih igara. Ford je svjesno izabrao to zvučno ime kako bi novom modelu dao međunarodne asocijacije na dinamiku i modernost. (Slično je kasnije urađeno i s modelima Capri te američkim Torinom.)
U marketinške svrhe proizvođač je nekoliko primjeraka Cortine spustio niz olimpijsku bob-stazu u Cortini d’Ampezzo. Ova reklamna akcija nosila je naziv „Cortina Auto-Bobbing“ i uspostavila direktnu vezu između imena vozila i olimpijskog domaćina. Za volanom je, između ostalih, sjedio i legendarni vozač Formule 1 Jim Clark.
Cortina se proizvodila u pet generacija, od Mark I do Mark V, pri čemu je posljednja razvojna faza službeno vođena kao „Cortina 80“, zasnovana na Marku IV. Od 1970. godine model se tehnički i konstruktivno sve više približavao njemačkom Fordu Taunusu. Oba vozila tada su koristila zajedničku platformu, što je bio dio Fordove evropske strategije ujednačavanja. Od 1976. Cortina i Taunus bili su u velikoj mjeri identični.
Godine 1982. Ford Sierra je u Evropi zamijenila Cortinu. U Aziji i Australaziji tu ulogu preuzeo je Ford Telstar, zasnovan na Mazdi 626. U Južnoj Africi Cortina je, uključujući i pick-up verziju, ostala u ponudi sve do 1987. godine.
Prva generacija, Mark I, predstavljena je 20. septembra 1962. Vozilo je razvijeno u Fordovoj fabrici u Dagenhamu pod projektnim imenom „Archbishop“ (nadbiskup). (Köln je bio zadužen za „Cardinal“, Taunus 12M.) Glavni dizajner bio je Roy Brown mlađi, ranije odgovoran za veliki promašaj Edsel.
Cortina je bila namijenjena kupcima modela poput Morris Oxford Farine ili Vauxhall Victora. Cilj je bio pristupačan automobil, jednostavan za proizvodnju i povoljan za održavanje. Ford UK se svjesno odlučio protiv prednjeg pogona, kakav je imao tadašnji njemački Taunus P4, i opredijelio se za klasični pogon na zadnje točkove.
U početku je model plasiran kao Consul Cortina, da bi nakon redizajna 1964. ostalo samo ime Cortina. Mark I bio je dostupan kao dvo- i četverovratna limuzina, kao i karavan. Ponuda motora kretala se od 1,2 do 1,6 litara zapremine. Posebnu slavu stekla je verzija Cortina Lotus, s twin-cam motorom koji je razvio Lotus, aluminijskim lakim komponentama i sportskom postavkom.
Godine 1966. uslijedio je Mark II, koji je dizajnirao Roy Haynes. Bio je kraći, ali širi od prethodnika i nudio je više prostora u unutrašnjosti. Tehnička unapređenja odnosila su se na ovjes, kočnice i motore. Već 1967. Cortina je prvi put postala najprodavaniji automobil u Velikoj Britaniji, potisnuvši s vrha BMC modele 1100/1300. Verzije poput luksuzno opremljenog 1600E dodatno su poboljšale imidž modela.
Mark III pojavio se 1970. godine, nastao u okviru spajanja Ford of Britain i Ford of Germany. Interno označen kao Taunus-Cortina (TC), označio je konačno ujedinjenje obje modelne linije. Dizajn je pratio tada aktuelnu „Coke-bottle“ liniju. Dijelio je platformu s „Knudsen-Taunusom“ iz Forda Köln, ali je vizuelno i dalje bio znatno drugačiji. Iako iste dužine, znatno je porasla širina, što je pogodovalo unutrašnjem prostoru. Početkom sedamdesetih Cortina je ponovo postala najprodavaniji automobil u Britaniji, iako su proizvodni problemi i štrajkovi usporili početak prodaje.
Godine 1976. na tržište stiže Mark IV. Donio je uglatiji, racionalniji dizajn i prije svega se obraćao flotnim kupcima. Vizuelne razlike između Cortine i Taunusa tada su nestale. Tehnički je ostao blisko povezan s Markom III. Po prvi put Ford je uveo nivo opreme Ghia kao vrh ponude. Uprkos trajnom prodajnom uspjehu, Mark IV je patio od problema s korozijom, što objašnjava njegovu današnju rijetkost.
Mark V predstavljen je 1979. godine i predstavljao je temeljitu doradu Marka IV. Ford ga je plasirao kao „Cortina 80“. Poboljšanja su obuhvatila aerodinamiku, unutrašnjost, motore i zaštitu od korozije. Brojni specijalni modeli, među kojima Crusader i Huntsman, označili su kraj ove serije. Posljednja Cortina sišla je s proizvodne trake u Dagenhamu 22. jula 1982. godine.
Ukupno je Ford prodao više od 2,8 miliona Cortina samo u Velikoj Britaniji. Između 1972. i 1981. bila je najprodavaniji automobil u zemlji u devet od deset godina. I nakon završetka proizvodnje Cortina je dugo ostala prisutna te izrasla u sastavni dio britanske svakodnevice i pop-kulture.