U neupadljivoj zgradi u Oksfordu, Riley Jackson prži odrezak. Savršeno crveni file cvrči u tavi, puštajući mesnati miris. Ali ovo nije običan odrezak – uzgojen je u laboratoriji odmah pored.
Najčudnije od svega je koliko izgleda stvarno. Tekstura, kada se presiječe, ne razlikuje se od pravog mesa, piše BBC.
„To nam je cilj“, kaže Jackson iz Ivy Farm Technologies, prehrambeno-tehnološkog startupa koji ga je stvorio. „Želimo da bude što sličniji normalnom odresku.“
Laboratorijsko meso već se prodaje u mnogim dijelovima svijeta, a za nekoliko godina, uz regulatorno odobrenje, moglo bi se naći i u Velikoj Britaniji – u burgerima, pitama i kobasicama.
Za razliku od „vegetarijanskog mesa“, koje se već nalazi u supermarketima – poput lažne slanine od proteina graška ili sojinih odrezaka obojenih u crveno – laboratorijsko meso je biološki stvarno meso, uzgojeno iz ćelija krave.
Tehnologija protiv klimatske krize?
Neki ga vide kao pametno tehnološko rješenje za sve veći ekološki problem – emisije stakleničkih gasova koje nastaju zbog porasta potrošnje mesa.
Ali drugi tvrde da su koristi za okoliš preuveličane. Neki kritičari smatraju da bi se umjesto tehnoloških rješenja trebalo više raditi na smanjenju konzumacije mesa.
Postavljaju se i pitanja o ultraprerađenoj prirodi ovog mesa, koje će možda proizvoditi tek nekoliko velikih multinacionalnih kompanija.
S obzirom da se hrana za pse napravljena od mesa iz laboratorije već prodaje u Britaniji, a ljudska verzija se sve više približava, rasprava je postala hitnija nego ikad.
Pitanje dana: Uzgojiti ili ne uzgojiti?
Globalna potražnja za mesom raste. Prema UN-ovoj Organizaciji za hranu i poljoprivredu, proizvodnja mesa je porasla pet puta od 1960-ih i dostigla oko 364 miliona tona 2023. godine.
Za proizvodnju 1 kg govedine stvara se i do 40 kg CO₂, iako to ovisi o načinu proizvodnje.
Jedna studija iz 2021. u časopisu Nature Food zaključila je da je trećina svih emisija stakleničkih gasova povezana s proizvodnjom hrane. Krave također ispuštaju metan, snažan staklenički gas, i zahtijevaju mnogo vode i zemljišta.
Tim Lang, profesor politike hrane u Londonu, kaže da je situacija „apsolutno kritična“ i da političari izbjegavaju sukobe s mesnom industrijom.
Burgeri, kobasice, pa čak i kavijar
Nauka iza laboratorijskog mesa je jednostavna: uzmu se ćelije životinje i uzgajaju u hranjivoj otopini. Nakon što ih bude dovoljno, pretvaraju se u pastu koja se zatim oblikuje u mesne proizvode.
Firma Ivy Farm Technologies je jedina u UK koja je aplicirala za odobrenje. Ako ga dobije, prvo će plasirati burgere i kobasice, jer su jeftiniji i lakši za proizvodnju nego pravi odresci.
Nauka vs. stvarnost
Dr John Lynch sa Oxforda upozorava da se većina tvrdnji o koristima za okoliš temelji na nadi, a ne na čvrstim dokazima. Pošto proizvodnja nije masovna, teško je napraviti tačne analize.
Ako proces zahtijeva mnogo energije, emisije mogu biti čak 22 kg CO₂ po kilogramu mesa – skoro isto kao kod krava.
Još jedna stvar: metan iz krava nestaje iz atmosfere nakon 12 godina, dok CO₂ iz laboratorija ostaje decenijama.
Zaključak? Prednost za okoliš postoji, ali nije tako jednostavna kako se tvrdi – pogotovo kad se uporede sve vrste mesa. Za govedinu možda, za piletinu i svinjetinu – vjerovatno ne.
Gurmetski specijaliteti i neizvjesna budućnost
Singapur je prvi dozvolio prodaju laboratorijskog mesa 2020. godine, zatim SAD, a onda i Izrael. Ipak, proizvodi se uglavnom služe u skupim restoranima – masovna proizvodnja je još daleko.
U SAD je nekoliko firmi dobilo odobrenje za kultivisano meso lososa, piletine i svinjske masti. Ali proizvodi su skupi i ograničeni.
Šta kažu farmeri i ribari?
Dio stočarske industrije u SAD se protivi laboratorijskom mesu, dok drugi ostaju neutralni – ili čak otvoreni za saradnju.
Industrija kultivisanog mesa tvrdi da neće zamijeniti stvarno meso, već samo nadopuniti potražnju.
Zanimljivo, ribarska industrija u SAD je više otvorena prema toj tehnologiji.
"Visokoproteinska kaša" za spas planete?
Australska firma Vow ide korak dalje – ne pokušavaju kopirati klasično meso, već nude nešto novo: kultivisana prepelica s okusom foie gras i dodatkom omega-3 masnih kiselina.
Ipak, kritičari poput dr. Chrisa van Tullekena (autor knjige Ultra-Processed People) upozoravaju da ovakve firme najviše ciljaju bogata tržišta. Po njemu, bolja opcija bi bila – jesti jednostavno manje mesa.
„Ne možemo marginalizovanim grupama nametati visokoproteinske kaše kao rješenje“, kaže on.
Sviđalo vam se ili ne – laboratorijsko meso dolazi. Za neke, to je etički i ekološki ispravan izbor. Za druge, prevara upakovana u naučne ambicije i marketinšku šminku.
U konačnici, najvažnije pitanje neće biti okoliš, nego – kakav je okus i koliko košta.