Ljeto 2005. Steven Gerrard je bio na korak od najpopularnijeg transfera decenije. Chelsea je ponudio 37,5 miliona funti, Liverpool je već počeo tražiti zamjenu, a Jose Mourinho je već maštao o sredini terena sa Makelele, Gerrardom i Lampárdom.
Noć 6. juna, šest sedmica nakon što je podigao Ligu šampiona u Istanbulu, Gerrard je predao zahtjev za transfer. Liverpool je bio šokiran. Navijači su palili njegovu majicu ispred Anfielda. "Steven nas je ovoga popodneva obavijestio da neće prihvatiti našu ponudu produžetka ugovora jer želi napustiti Liverpool", glasila je izjava kluba.
Čovjek koji je plakao poput djeteta
Gerrard će kasnije opisati tu noć kao najgoru u svojoj karijeri. "Gledao sam u televiziju kroz suze. Gušila me je napetost. Energija mi je nestala. Glavobolja. Jeo sam paracetamol kao bombone. Pao sam u paniku, potpuni haos."
Telefon mu je stalno zvonio. Chelsea je bila sigurna da stiže. Mourinho je već pravio planove. Ali tu noć, Gerrard je shvatio nešto što ga je promijenilo zauvijek.
"Mogao sam mu predati tu vrpcu? Mogao sam pogledati oca kojeg obožavam u oči? Mogao sam stvarno obući Chelsea dres i sučeliti se sa Liverpoolom ispred Kopa?" pisao je u autobiografiji.
Razgovor koji je promijenio sve
Njegov otac ga je molio: "Steven, ne idi. Ali tata, pogledaj TV, navijači pale moju majicu na Anfieldu. Klub ih ne zaustavlja, Liverpool me više ne želi."
Ali onda je razgovorm s porodicom shvatio istinu. Nije bila stvar u novcu ili trofejima. Bila je stvar u pripadanju.
"Želim uvijek moći da se vratim u Liverpool. Želim voditi svoju djecu na utakmice. Nisam želio da ih na bilo koji način povrijedim", rekao je godinama kasnije.
U 23 sata, 6. jula, nazvao je svog agenta: "Reci Ricku da želim potpisati. Želim ostati." Liverpool je još uvijek imao ponudu na stolu. Srce je pobijedilo razum.
Čovjek koji je odabrao emociju umjesto logike
Sljedeće jutro se probudio s osmijehom na licu po prvi put nakon nekoliko sedmica.
"Shvatio sam da bi jedan trofej s Liverpoolom značio više nego nekoliko bilo gdje drugdje", rekao je.
Chelsea je te sezone osvojila Premier ligu. Gerrard je ostao u Liverpoolu još deset godina i nikad nije osvojio unutrašnji naslov. Ali kad ga pitaju da li žali, odgovor je uvijek isti: "Nema šanse."
Možda zato što je znao da neki izbori nisu o naći. Nego o tome gdje tvoje srce kaže da pripadaš.