Nakon četiri godine opreznog balansiranja u odnosima s Bjelorusijom, Ukrajina je nedavno izvela strateški zaokret i otvoreno se suprotstavila susjedu. Zaokret od 180 stepeni, u kojem je Kijev zauzeo znatno oštriji stav, osobno je inicirao ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski.
Ako Minsk ne demontira relejne stanice, mi ćemo ih sami ukloniti, zaprijetio je Zelenski 19. juna.
Meta ovog ultimatuma bili su radioodašiljači postavljeni na komunikacijskim tornjevima u bjeloruskim regijama Gomelj i Brest. Prema ukrajinskim obavještajnim podacima, ovi uređaji djelovali su kao pojačivači signala koji su ruskim bespilotnim letjelicama Šehid omogućavali preciznu koordinaciju napada na ukrajinsko civilno stanovništvo i energetsku infrastrukturu.
Ukrajina je Minsku dala rok od sedam dana za uklanjanje repetitora. Tri dana kasnije, Zelenski je potvrdio da su odašiljači prestali funkcionirati. Iako zvanična potvrda o potpunom demontiranju iz Minska nije stigla, činjenica da su upadi Šehida preko bjelorusko-ukrajinske granice u potpunosti zaustavljeni, sugerira da je ultimatum bio uspješan.
Analitičarka Katja Glod iz Centra za nove euroazijske strategije pojašnjava da je Lukašenko vjerovatno bio zabrinut zbog mogućeg ukrajinskog napada na bjeloruske rafinerije nafte, koje su mu jedan od rijetkih preostalih izvora prihoda. Suptilna prijetnja akcijom Kijeva u Minsku je shvaćena kao ozbiljno upozorenje na udare po strateškoj infrastrukturi, što je postalo ključni pregovarački adut Ukrajine.
Od početka rata Lukašenko uporno ponavlja da Bjelorusija ne predstavlja vojnu prijetnju. U nedavnom intervjuu za Al Arabiyu čak se ispričao ukrajinskom predsjedniku, priznajući da je u ranijim istupima možda pretjerao. Vojni stratezi potvrđuju da na terenu ne vide znakove gomilanja trupa potrebnih za stvarnu invaziju, a ministar obrane Bjelorusije Viktor Krenjin naglasio je da nema smisla da njegova zemlja ničim izazvana napadne susjeda.
Stručnjaci izdvajaju tri razloga zašto se Kijev odlučio na ovako riskantan potez baš sada. Prvo, Ukrajina se osjeća sigurnije jer njeni dronovi sada mogu pogoditi bilo koju tačku unutar Bjelorusije.
Drugo, Kijev želi spriječiti Zapad u eventualnoj rehabilitaciji Lukašenka i ponovnom otvaranju diplomatskih kanala prema Minsku. Treće, Ukrajina ovim potezom jasno pokazuje da se želi nametnuti kao vodeći sigurnosni akter u regiji, šaljući poruku da svako pomaganje Rusiji nosi visoku cijenu.
Ipak, analitičar Vladimir Žihar upozorava da isključivanje opreme ne znači nužno i njeno trajno uklanjanje. Lukašenko ovime možda samo kupuje vrijeme dok smišlja strategiju za rješavanje širih zahtjeva Ukrajine, koja sada insistira na prestanku rada bjeloruskih poduzeća i rafinerija koje direktno podržavaju rusku vojnu kampanju.