Direktor Opće bolnice "Prim. dr. Abdulah Nakaš", Ismet Gavrankapetanović, prisjetio se onoga što se događalo nakon masakra na sarajevskoj pijaci Markale 5. februara 1993. godine.
Njegovu objavu prenosimo u cjelosti.
"Danas se s pijetetom i dubokom tugom sjećamo 5. februara 1993. godine - dana kada je na pijaci Markale, u srcu Sarajeva, u jednom trenutku ugašeno 68 života, a 142 osobe ranjene. To je bio prvi od dva masakra na ovom mjestu, koje je i tokom rata bilo simbol opstanka, mjesto gdje su se ljudi okupljali da obezbijede osnovno za život.
Granata ispaljena s položaja Vojske Republike Srpske prekinula je svakodnevicu i pretvorila pijacu u mjesto smrti, bola i nevjerice. Zavladala je panika. Ranjenici su nošeni u naručjima, u automobilima, na improviziranim nosilima - sve s jednom nadom: da stignu živi do bolnice.
Prof. dr. Ismet Gavrankapetanović tada je bio mladi specijalizant, ortoped u Urgentnom centru bolnice Koševo, današnjem Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. Sjeća se da je bio sunčan dan. Oko podneva, pred bolnicu je počeo pristizati veliki broj vozila. Izašli smo ispred i u vrlo kratkom vremenu dovezeno je oko 130 ljudi, možda i više.
Pred nama su bila raskomadana tijela, teške i smrtonosne povrede. Krv je bila svuda. U tom trenutku nismo imali dovoljno ljekara, mnogi su već bili iscrpljeni ili odsutni, napustili Sarajevo, ali nije bilo vremena za razmišljanje. Postojao je samo jedan cilj: spasiti što više života.
Operisali smo bez prestanka, dan i noć. Završili smo tek u zoru. I danas mi se čini kao da je sve trajalo jedan trenutak, kao da vrijeme tada nije postojalo. Kada sam izašao iz operacione sale, svanulo je. Radilo je nekoliko hirurških ekipa, bez pauze, bez odmora, vođeni isključivo osjećajem dužnosti prema svakom ranjenom čovjeku.
Rane nastale u neljudskim napadima. Takve slike se ne zaboravljaju. Dijelovi tijela koje dodirujete, lica koja gledate, krikovi i tišina koja ostaje nakon njih - to se ne može naučiti iz knjiga i to čovjek nosi u sebi zauvijek, kaže Gavrankapetanović.
Najteže je bilo prihvatiti da, uprkos svim naporima, nismo uvijek mogli spasiti živote naših sugrađana. Ta nemoć je teret koji ljekar nosi cijeli život.
Radili smo u gotovo nemogućim uslovima: bez struje, bez vode, bez dovoljno medicinskog materijala i opreme. Operisali smo noću u salama bez svjetla, s minimalnim sredstvima za ispiranje rana, s nedostatkom infuzija i osnovnih potrepština.
Nakon rata, 5. februar proglašen je Danom sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu od 1992. do 1995. godine. Taj datum nije samo broj u kalendaru. On je opomena. Podsjetnik na cijenu koju civili plaćaju u ratovima, na krhkost ljudskog dostojanstva i na besmisao nasilja.
U tim nesagledivo teškim godinama, građani Sarajeva su, uprkos svakodnevnoj opasnosti, nastavili živjeti. Radili su, učili, voljeli, stvarali umjetnost i čuvali dostojanstvo. Bez obzira na sve, ovaj grad je ostao simbol hrabrosti, otpornosti i ljudskosti.
Neka sjećanje na Markale ostane trajna opomena: o cijeni mira, o važnosti istine i o obavezi pravde. I neka nas podsjeća na našu zajedničku odgovornost da se ovakve tragedije nikada i nigdje više ne ponove", kaže se u njegovom saopćenju.