Svaki dan gledamo užasne slike gladnih ljudi u Gazi, ali pregovori o prekidu vatre između Netanyahua i Hamasa su bezuspješni. Netanyahu želi da se Hamas jednostavno preda pod pritiskom izraelske sile, potvrđujući koncept “mir kroz snagu”. Njegov plan je vojna akcija protiv Gaze, a Hamas odbija razoružanje, gledajući svaki poraz kao taktički, piše Politico.
Netanyahu želi da vjerujemo, ili bar da Trumpova administracija vjeruje, da nema alternative osim pojačanja rata i gotovo ponovnog zauzimanja Gaze, rizikujući i živote zatočenika. Međutim, to nije istina već 18 mjeseci, Hamas nikada nije bio nužan partner za uspješan dogovor, a Netanyahu to dobro zna.
Međunarodna zajednica i izraelski vojni stručnjaci koji se protive nastavku rata traže od Netanyahua plan za “dan poslije” u Gazi. Taj plan, na stolu od oktobra 2023., uključuje ključnog partnera kojeg Netanyahu odbija zbog svojih aneksionističkih razloga: Palestinsku vlast (PA).
Svaki plan mira zahtijeva Palestinsku vlast da stabilizira Gazu i organizuje administraciju nakon sukoba, partnere koji stanovnicima Gaze mogu donijeti sigurnost i obnovu, a ne samo biti podugovarači izraelske okupacije. To također podrazumijeva uključenje egipatskih, jordanskih i drugih arapskih snaga, kao i finansijsku podršku UAE, Saudijske Arabije i Katara. Svi ti koraci pretpostavljaju učešće i podršku Palestinske vlasti te realan put ka palestinskoj državi.
Regionalni dogovor
Zato su Francuska, Velika Britanija, Kanada, Njemačka i druge zemlje najavile da će ove jeseni priznati Palestinsku vlast kao palestinsku državu. Nedavno su i 22 zemlje Arapske lige, uz podršku EU, insistirale da Hamas preda oružje Palestinskoj vlasti uz međunarodnu podršku, kao korak ka suverenoj palestinskoj državi.
Netanyahu tvrdi da se ovim “nagrađuje terorizam,” dok je zapravo suprotno: ovim se povećava šansa za regionalni dogovor u kojem će Hamas biti izolovan, a Palestinska vlast, koja je ranije prihvatila rješenje dvije države, preuzeti vodstvo u legitimiranju nove administracije u Gazi.
Trump bi, zbog svog interesa u Zaljevu, mogao prihvatiti takav plan. Regionalni lideri s milijardama u fondovima trebaju zapadne investicije, a Trump kao da sebe vidi kao graditelja mostova i infrastrukture u regiji. Netanyahu bi, logično, trebao biti zainteresiran.
Ipak, Netanyahu želi veliki Izrael, aneksiju Zapadne obale i da ostane na vlasti. On računa da Amerikanci, posebno Trump, kada čuju “Palestinska vlast” pomisle na korumpirane stare lidere Fataha, neefikasne i bez podrške naroda, spremne na korupciju i podjelu. Zato je Netanyahu najavio da će IDF okupirati Gazu, ali zatim predati vlast “alternativnoj civilnoj upravi koja nije ni Hamas ni Palestinska vlast,” što je gotovo nemoguće i neprirodno.
Čak i oni koji simpatiziraju palestinske ciljeve sumnjaju u kompetentnost Palestinske vlasti i smatraju je korumpiranom, a većina Palestinaca želi ostavku predsjednika Mahmouda Abbasa.
Ova percepcija je, međutim, djelomično pogrešna i zavodi. Postoji nova generacija palestinskih lidera, posebno poslovnih ljudi na Zapadnoj obali, koja nudi drugačiju nadu i sposobnost upravljanja. Nijedan plan neće uspjeti bez njih.
Izraelci uglavnom poznaju Palestinsku vlast kao sigurnosnog partnera, što nije popularno ni na jednoj strani, ali poslovna zajednica nudi potencijal za komercijalnu saradnju i povjerenje. To bi moglo produbiti veze i donijeti nadu običnim Palestincima u kompetentnu upravu.
Zapravo, poslovna zajednica nagovještava novo palestinsko vodstvo koje može pružiti znanja potrebna za ekonomsku obnovu.
U tom kontekstu se često čuju žalopojke, naročito među zagovornicima dvije države u američkim medijima, da je put ka palestinskoj državi bio jasniji prije 18 godina, kada je Salam Fajjad, bivši ministar finansija i zvaničnik Međunarodnog monetarnog fonda, bio palestinski premijer. Fajjad se poznato fokusirao na institucije izgradnje države: efikasniju državnu upravu, profesionalizirane sigurnosne snage, pravosudni sistem zasnovan na vladavini prava.
Ipak, skeptici prema Palestinskoj upravi dosljedno zanemaruju možda najvažnije institucije državotvorstva koje su omogućili Fajjadova policija i pravosuđe, a to su održive firme koje inkubiraju menadžersku klasu koja bi istovremeno stvarala bogatstvo i činila kičmu budućeg državnog aparata. U tom smislu, slika sada izgleda obećavajuće više na mikro nego na makro nivou.
Poslovni ambijent
Sigurno, poslovni ambijent u palestinskim teritorijama od početka rata u Gazi bio je užasan. Naseljenici su sve više divljali. Gotovo nijedan od 200.000 Palestinaca koji su prije rata u Gazi radili u Izraelu (ili u firmama koje snabdijevaju izraelsku industriju plastike, proizvodnju namještaja, preradu hrane itd.) nije nastavio s tim radom. Međunarodna organizacija rada izvještava da je trećina privatnih radnika anketiranih izgubila posao od napada 7. oktobra. Radža Halidi, generalni direktor Instituta za ekonomsku politiku Palestine, rekao mi je da se ti podaci slažu s novijim procjenama Svjetske banke, koje govore o “35 posto padu bruto domaćeg proizvoda i šteti od 52 milijarde dolara u Gazi.”
Čak i prije ovog rata i godinama unazad, palestinski biznis bio je sputavan svakodnevnim karakteristikama okupacije, uključujući mrežu vojnih kontrolnih punktova. Prema UN-ovoj konferenciji za trgovinu i razvoj, BDP po glavi stanovnika na Zapadnoj obali smanjen je za 4,5 posto, “što ukazuje na značajan pad životnog standarda i prihoda domaćinstava.” Ukupni BDP Zapadne obale i Gaze zajedno bio je oko 17 milijardi dolara 2023., što je pad od 9,1 posto u odnosu na 2022.
Tu su i, što je ključno, velike firme kojima upravlja ono što se može nazvati vladarskom elitom. Neposredno izvan Palestinske uprave nalaze se menadžeri, ekonomisti, konsultanti i preduzetnici, neki koji se kreću između privatnog i javnog sektora, ponekad djelujući sebično, ali istovremeno svjesno unapređujući nacionalni ideal i sposobni da pridobiju određeno suzdržano poštovanje javnosti, barem zbog sposobnosti da se dokažu u tehnološki naprednom, globalnom poslovnom sistemu.
Savladavanje svih ograničenja “učinilo je palestinske biznismene neobično otpornima. Kompetentni lideri, koji izlaze iz firmi sa međusobno povezanim vlasničkim strukturama i upravnim odborima, postaju nacionalne ličnosti neizbježno.
Trenutni premijer PA Mohammad Mustafa je (poput Fajjada) proizvod međunarodnih institucija — u njegovom slučaju Svjetske banke. Nakon smrti Jasera Arafata, od 2006. do 2013. vodio je gotovo milijardni Palestina Investment Fund, savereni fond, koji je ulagao u različite projekte nekretnina i telekomunikacija.
Možda je najvažnija institucija u ovoj zajednici holding kompanija PADICO, sa imovinom od 1,75 milijardi dolara. Ona posjeduje PALTEL, berzu, velike razvojne projekte nekretnina, elektroprivredne kompanije, hotele i turističke objekte, neke i u Gazi. Trenutni izvršni direktor i glavni vlasnik PADICO-a, Bašar Masri, prema glasinama, bio je kontaktiran od strane Trumpove administracije kao mogući administrator za obnovu Gaze.
Tlo je plodno za takve investicije. Medijalna starost na Zapadnoj obali je 21 godina; oko trećina mladih od 15 do 24 godine je nezaposlena. Do 2022. godine, 14 univerziteta i 38 univerzitetskih i stručnih koledža diplomiralo je preko 2.500 palestinskih inženjera i kompjuterskih naučnika godišnje, od kojih je samo 10 posto pronašlo dobre poslove, a ti poslovi su u prosjeku plaćani samo oko 1.200 dolara mjesečno. Još 2.500 mladih diplomiralo je poslovne programe. Također postoje diplomanti biomedicinskih i medicinskih programa. Jedna od najvećih generičkih farmaceutskih kompanija, Pharmacare, ima i fabriku na Malti i proizvodi lijekove koji ispunjavaju njemačke standarde za uvoz. Izvršni direktor kompanije, Bassim Khoury, kratko je bio ministar ekonomije Palestinske uprave pod Fayyadom.
Nedostatak investicionog kapitala nije glavni problem. U Palestini postoji 14 banaka: osam palestinskih, pet jordanskih i jedna egipatska. Ukupni depoziti u palestinskim bankama prelaze 18 milijardi dolara, dok one odobravaju kredite u vrijednosti od oko 11 milijardi, što je oko 60 posto likvidnih sredstava, stopa koja je za 25 posto niža nego u zapadnim bankama.
Ništa od ovoga ne znači da će tranzicija ka novom rukovodstvu u Palestinskoj upravi biti poslušna i organizovana. Stara garda će pokušati da se zaštiti: u aprilu je Abbas imenovao dugogodišnjeg Fatahovog operativca i povjerenika, Huseina al-Sheikha, 64-godišnjeg predsjednika izvršnog savjeta, za potpredsjednika. Malo je vjerovatno da će se odmah nakon rata održati izbori, prije nego što nova uprava u Gazi dobije priliku da dokaže efikasnost Palestinske uprave.
Najhitniji izazov za poslovnu zajednicu je kulturni i ekonomski, dokazati sposobnost da se izgradi i integriše u demokratski svijet evropskog i američkog liberalizma, te tako uvjeriti Izraelce da imaju partnera koji je radikalni raskid s Hamasom i njegovim pomagačima.