Harald Eja (56), norveški sociolog, analitičar i pri tom humorista i stand-up komičar, godinama se bavi analizom bogatih ljudi i svetskom raspodelom bogatstva.
Još kao mlad doktorant, zanimao se pojam bogatstva kao i za puteve kako do tog toliko željenog finansijskog blagostanja.
U istraživanjima, što sociološkim, što ekonomskim, Eja je došao do sljedećih zaključaka (može se reći i preporuka za svakoga kome je bogatstvo cilj), prenosi Bonitet.com.
Slobodno tržište
Na samom početku bavljenja ovom temom prvi konkretan odgovor Eja je dobio od svog cijenjenog profesora sociologije:
"Ako ti je cilj u životu da se obogatiš, najbolje bi bilo da se rodiš u društvu gdje je slobodno tržište, gdje su mali porezi i minimalna intervencija države. I, svakako, ne bi trebalo da studiraš sociologiju ako bi da se obogatiš“, prenosi B92
"„Prije nego što vam kažem gdje na svijetu je najlakše da se obogatite, bilo bi dobro da prije svega definišem pojam "bogatstvo".
Po jednom od cjenjenijih izveštaja (The Wealth Report 2014), bogat je pojedinac čija je "neto vrijednost" veća od 30 miliona dolara. Zovemo ih i ultrabogati.
Po ovom kriteriju, na svijetu je sada više od 170 hiljada ultrabogatih, a ovo je prvih pet zemalja koje mogu da se pohvale najvećim brojem bogataša: Sjedinjene Američke Države (40 hiljada), Japan, Njemačka, Velika Britanija, Kina“, napisao je 2018. godine Harald Eja pošto je završio izvještaj nakon istraživanja.
Ali, kakva je slika svijeta ako se računa broj ultrabogatih po glavi stanovnika?
Eja piše:
"Ako se izuzmu "poreski rajevi" kao što su Kipar, Švicarska, Hong Kong, Singapur ili Monako, slika svijeta sa brojem bogatih na milion stanovnika je ovakva: Norveška, Švedska, Novi Zeland, Kanada, Danska (179 ultrabogatih na milion stanovnika). Gdje su SAD na ovakvoj listi? Na sigurnom 13. mjestu“, piše Eja.
Kada su milijarderi tema, brojke se mijenjaju.
Pogodno okruženje
Tačnije, ako bi se pod bogatstvom podrazumijevala neto vrijednost od milijardu dolara, a vjerujući Forbesu, na petom mjestu je Njemačka (1,2 milijardera na milion stanovnika), na četvrtom SAD, na trećem je Norveška, na drugom Švedska i na prvom Island.
Kako je svijet došao do ovakve raspodjele, gdje su skandinavske zemlje, „socijalistički sistemi“, postale pogodna okruženja za povećanje broja ultrabogataša?
"Ovo je misterija", zaključio je sociolog i iz svog istraživanja izveo dva ključna razloga.
Prvi razlog koji je Eja naveo kao ključni kada se govori o zemljama pogodnim za bogaćenje je besplatno obrazovanje.
„Slobodno visoko obrazovanje za sve i povoljni studentski krediti pokreću ljude da koriste svoje talente i zarađuju novac. Istraživanja potvrđuju da je zbog ovakvog obrazovanja u skandinavskim zemljama daleko više "self-made" uspješnih i bogatih nego u SAD.
U Danskoj je čak 14 odsto bogatih uspjelo da od nule naprave mnogo novca. U SAD je obrazovanje veoma skupo“, navodi Eja.
Drugi razlog je sljedeće poređenje sa SAD.
„Ako ste u Americi i kupujete namirnice, na kasi će vas zateći i zaposleni koji će vam pomoći da kupljene potrepštine spakujete u kesu. U Norveškoj za to nemate nikoga od pomoći.
Sami ćete učitavati kodove proizvoda i sami ćete platiti. Ako plaćate putarinu u Americi, u kabini će vas zateći čovjek koji će vam naplatiti sljedovanje. Skandinavci koriste elektronsku naplatu putarine.
Čak i ako u SAD odete u javni toalet, i tamo će vas zateći zaposleni. U skandinavskim javnim toaletima od zaposlenih nema nikoga i čak se toaleti sami automatski čiste poslije upotrebe.
Mašine preuzele posao
Krivac za ovako drugačiji pristup mnogim uslugama su skandinavski sindikati. Da bi postigli zahtjevani minimum zarade, skupo je da jedan supermarket ima zaposlenog pakera ili javni toalet čistača.
Njihova plata bi bila tri puta veća za istu poziciju u SAD i zato su mašine morale da preuzmu posao. Nova tehnologija povećava produktivnost u društvu koje na duže staze povećava i zaradu“, u jednom od svojih finalnih pregleda napisao je Eja.
Prema istraživanju pomenutog sociologa, tri tačke u skandinavskom okruženju su veoma važne i ključne ako želite da se obogatite: visoki porezi koji obezbjeđuju besplatno ili povoljno školovanje i više talentovanih koji se uključuju u ekonomiju, jaki sindikati koji ne odustaju od borbe za povećanjem produktivnosti, velikodušne države koje tjeraju sindikate da prihvate smanjenje broja zaposlenih jer će u tom slučaju pojedinac biti dobro zbrinut.
