Malo šta bolje pokazuje razlike među generacijama od toga što svaka nova generacija čuje istu kritiku: „mladi danas ne žele da rade, hoće sve odmah i misle da zaslužuju nagradu samo zato što su prisutni“.
Takve tvrdnje se ponavljaju kroz svaku generaciju. Ali ako svaka generacija isto kaže za onu sljedeću, postavlja se pitanje koliko su te kritike zaista tačne. Možda problem nije u radnoj etici generacije Z, nego u tome što oni primjećuju nešto što starije generacije još ne žele priznati.
Možda je riječ o promjeni pogleda na posao, ideji da vjernost jednom poslodavcu cijeli život više nije nužno najbolji put, ili da posao ne bi trebao potpuno određivati nečiji život. Svaka generacija je, na svoj način, mijenjala pravila: od boomera, preko generacije X, pa milenijalaca, do današnje generacije Z.
Sve je više pitanja da li stalna trka za uspjehom i žrtvovanje privatnog života za karijeru zaista donosi ispunjenje koje se očekuje.
Profesor marketinga Marcus Collins ističe da mladi s pravom preispituju takav model, posebno kada vide ljude koji su dostigli vrh karijere, ali nisu pronašli lično zadovoljstvo.
Primjer je Blake Mycoskie, osnivač kompanije TOMS, koji je postigao ogroman poslovni uspjeh, ali je kasnije otvoreno govorio o depresiji i unutrašnjem osjećaju praznine uprkos vanjskim postignućima.
On danas kroz novi projekat „Enough“ pokušava promovisati zdraviji odnos prema poslu i životu, bez prekomjernog rada i uz jasnije granice između privatnog i poslovnog vremena.
Ideja je da se zaposlenima ne šalje poruka da je prekovremeni rad poželjan, već da se preispita da li je on uopšte bio potreban.