Prošle napunio sam 61 godinu i sada, kao i milioni drugih širom svijeta, spadam u skupinu s većim rizikom za koronavirus, započinje brazilski fizičar i astronom Marcelo Gleiser svoj komentar za CNN. Prije ovakvog razvoja događaja njegova je generacija, kao i milijarde nešto mlađih i malo starijih, uspjela izbjeći velike globalne krize.
Za razliku od naših roditelja i djedova i baka, nastavlja Gleiser, mi se nismo suočili s tragedijom življenja kroz dva svjetska rata, izbjegli smo nuklearni rat tokom Kubanske raketne krize 1962. i Hladni rat. No, sada je Gleiserovoj generaciji ponestalo sreće.
S pandemijom koronavirusa koja punom snagu udara širom svijeta, lako je u nevjerici gledati kako broj mrtvih raste. Ali pandemija je ovdje i pogoršavat će se prije nego krene nabolje. Koliko će se pogoršati, ovisi o svima nama, smatra Gleiser. I to su dobre vijesti.
Godina 2020. bit će zapamćena kao prekretnica u ljudskoj historiji. Ne samo zato što će mnogi umrijeti, već i zato što nam pandemija Covida-19 nudi priliku da ponovno pronađemo sebe.
Ratovi prisiljavaju građane jedne nacije da odgovore kao jedan. Kad su građani jedne zemlje napadnuti, oni se mobiliziraju kako bi se suočili sa zajedničkim neprijateljem. Nakon što se SAD uključio u Drugi svjetski rat, gradovi su rušili željezne ograde i skupljali metalni otpad za tenkove i oklopna vozila, a u želji da se neprijatelja pobijedi zajednice su se natjecale u sakupljačkim nagonima. Strah je potaknuo akciju, ističe Gleiser, te dodaje kako se sada suočavamo se globalnim neprijateljem.
On svoje mete ne identificira vjerskim, rasnim, spolnim ili političkim izborom, virus jednostavno ne mari za karte i granice. Važno je naglasiti da smo sada svi potencijalne mete virusa, bez obzira na to ko smo ili gdje živimo. Pod hladnom lećom prirodne selekcije odvija se životna drama bez ikakvog moralnog prosuđivanja, sve se svodi na življenje i reprodukciju.
Perverznost virulentne pandemije je u tome, nastavlja Gleiser u svome komentaru, da pogođeni domaćin širi bolest, ubrzavajući smrt pripadnika svoje vlastite vrste. Kad se jednom zarazimo, mogli bismo nenamjerno ubiti svakoga ko nam se nađe na putu, uključujući i svoju obitelj i prijatelje.
Covid-19 će nas promijeniti kao vrstu. Moramo odgovoriti ne samo kao nacija koja se bori protiv neprijatelja, nego i kao vrsta koja se bori za opstanak. Virus nas neće izbrisati, ali će izazvati neviđenu patnju i gubitak, destabilizirati globalna tržišta i preokrenuti našu svakodnevicu u nadrealni svijet. Naša ranjivost i međusobna ovisnost su potpuno izložene, ističe Gleiser.
Prirodu nije briga za našu aroganciju. Sićušan organizam nas tjera da preispitamo svoje vrijednosti, svoje podjele i odabire dok se zatvaramo u svoje domove s članovima obitelji i razmišljamo o tome što slijedi. Možemo osjetiti tjeskobu u svojim ustima, nastavlja Gleiser, dok zamišljamo što će se dogodi ako izgubimo pristup internetu ili ostanemo bez hrane i resursa ili još gore - zarazimo se virusom.
Bilo bi glupo ne prihvatiti centralnu poruku ove naše situacije, onu da se moramo okupiti kako bismo preživjeli, da smo ranjivi unatoč svojim sposobnostima stvaranja i uništavanja, da plemenske podjele koje su definirale naše moralne odluke u prošlim mileniumima moraju biti gurnute u stranu za naše dobro, poziva CNN-ov komentator.
Ulazimo u doba plemenskog prevladavanja, u vrijeme kad će naša vrsta početi djelovati kao jedno, kao ljudska košnica, te raditi širom svijeta kao član žive zajednice vrsta, a ne kao destruktivni parazit. Jedno pleme koje će prigrliti raznolikost i opće dobro.
Već možemo vidjeti znakove buđenja. U Italiji, zemlji koja je poharana gubitkom, ljudi zajedno pjevaju na balkonima, slaveći život i zajedništvo. Internet pomaže, čak i kad smo socijalno udaljeni jedni od drugih. Našoj djeci nedostajat će škola, njihovi prijatelji i učitelji. Nama će nedostajati radna mjesta, ističe Gleiser, te noćni život, članovi obitelji, druženje s prijateljima.
Naša globalna međuovisnost esencijalna je za naš opstanak i za stabilnost društva, emocionalnu i praktičnu. Gdje bismo bili bez naših zdravstvenih djelatnika i onih koji naše domove opskrbljuju energijom i grijanjem, onih koji pune police naših trgovina i čuvaju naše ulice sigurnima?
Gleiser na kraju piše kako moramo razmišljati kolektivno kao ljudska košnica, a svako od nas ima ključnu ulogu. Prvi korak je jednostavan, budimo ponizni pred onim što ne poznajemo, poštujmo prirodu i njene sile, radimo zajedno na očuvanju naših života i života naših najmilijih, ali i života svih drugih u košnici, mladih i starih, slavimo dar života.
