Alen Konjicija(26) priprema se za novo izvođenje hit-predstave "Ro i Juju" rediteljice Lee Delong na daskama Narodnog pozorišta Sarajevo, koje je zakazano za utorak.
Mladi glumac svakoj ulozi pa tako i u ovoj predstavi, koja je veoma zahtjevna, prilazi sa visokim profesionalizmom i ozbiljnošću, te je o tome kao i drugim zanimljivim temama govorio za Raport.
Klaun igra u direktnom odnosu s publikom
U utorak ste ponovo na daskama Narodnog pozorišta s predstavom "Ro i Juju". Kako se Vi pripremate za svaki novi izlazak pred publiku, imate li tremu?
Predstava "Ro i Juju" je specifična u odnosu na sve ostale koje igram u pozorištu, jer se klaun u ovoj priči ponaša na potpuno drugačiji način. Ono što je najljepše jeste što klaun igra u direktnom odnosu s publikom – svaka izvedba je jedinstvena, jer se mijenja u zavisnosti od toga kako publika reaguje. Uoči svake predstave imam svoj mali ritual: budući da je moj lik, Filipo, velika zvijezda, uvijek poslušam neku pjesmu koja mi podigne energiju i samopouzdanje.
Koliko je za Vas zahtjevna dekonstrukciji tragedije „Romeo i Julija“ Williama Shakespearea u stilu pozorišnog klauna?
Ova adaptacija Shakespearea bila je vrlo zahtjevna u procesu pripreme, ali kada je riječ o samoj igri, to je vjerovatno najzanimljivija predstava koju trenutno igram. Svaki put donosi nešto potpuno novo – nijedno izvođenje nije isto, i upravo u tome je njena čar.
Nije mala stvar igrati na daskama najveće teatrske kuće u našoj zemlji. I Vama to sigurno imponira?
Kada sam sa četrnaest godina došao u Sarajevo, Narodno pozorište je bilo jedino pozorište za koje sam tada znao. Svaki put kada bih prolazio pored te zgrade, govorio sam sebi da ću jednog dana igrati na toj sceni. Zato mi je posebno zadovoljstvo danas zaista stajati tamo. Još mi je draže što u ovoj predstavi igram zajedno sa svojom najboljom prijateljicom, Merjem Šiljak.
Koliko Vam disleksija predstavlja izazov u kreiranju uloga?
Disleksija je dio mene i mislim da je važno o takvim stvarima govoriti u javnosti. Na taj način mogu pokazati mladim ljudima da problem koji imaju ne mora biti prepreka da se bave poslom koji vole. Danas mi disleksija ne predstavlja nikakvu poteškoću u stvaranju uloga, iako na akademiji to nije uvijek bilo lako. S vremenom sam naučio da tu svoju posebnost pretvorim u prednost i da je upotrijebim u radu na liku.
Adrenalin i osjećaj rizika
Šta je Vaš najveći strah kad ste pred publikom?
U ovoj predstavi se konkretno spuštam s dvanaest metara na pozornicu, pa me uvijek pomalo strah da ne izgubim ravnotežu ili ne padnem. Ipak, taj adrenalin i osjećaj rizika daju dodatnu energiju svakoj izvedbi.
Imate li uzora?
Uzore pronalazim u ljudima koji me okružuju. Inspirišu me njihove priče, način na koji se nose sa životom i posvećenost onome što rade. Mislim da od svakog čovjeka možemo nešto naučiti, ako pažljivo gledamo i slušamo.