Od 12. juna na francuskom kanalu Arte počinje emitovanje TV serije ”A Life's Worth” i bit će dostupna i u Njemačkoj, Švicarskoj, Belgiji, Luksemburgu i Austriji. U ovoj seriji švedske produkcije „Yellow Bird“ igra 13 bosanskohercegovačkih glumaca koji su 2023. putovali na set u Slovačku i Litvaniju, a među njima i Ermin Sijamija (51).
Serija se motivima priče naslanja na knjigu ”Pola godine, cijeli život” od autora, vojnika UN-a, Magnusa Ernströma. Ratna drama od šest epizoda, reditelja Ahmeda Abdullahija, govori o prvom švedskom bataljonu UN-a u Bosni i Hercegovini u 1993. godini...
TV serija ”A Life's Worth"
"Prođe vrijeme, pa i zaboravite… Ali super je to stvar, super je i ekipa koja je radila na čelu sa rediteljem. Priča koja je na kraju krajeva nama i bliska - o ratu u BiH. Samim tim je i veliki dio glumačke ekipe odavde radio seriju preko agencije "Zona" i Anile Gajević. Moja uloga u toj seriji nije nešto velika, ali bilo je lijepo iskustvo. Upoznati nove ljude, raditi sa nekim novim glumcima… Ja sam u tom momentu bio zadovoljan sa svim što se dešavalo na setu, uslovima, sa saradnjom sa režiserom., A sad sve zavisi kakva će serija biti, nisam još pogledao ni jednu epizodu, tako da ne mogu komentarisati kvalitet same serije. Nadam se da su režiser i cijela ekipa napravili lijep posao. Ja sam po atmosferi na snimanju vidio da su svi zdušno stali uz taj projekt. Bili im je jako stalo da naprave kako treba, kako su sami govorili, da ispričaju priču koja je za njih bila nevjerovatna, da se pred kraj 20. stoljeća dešavaju takve stvari u srcu Evrope", kaže Sijamija, jedan od naših najboljih glumaca, na početku intervjua za Raport.
Kakav je emotivno za Vas bio povratak u 1993. godinu?
Kad se rade takve stvari onda uvijek računaju na bh. glumce, bez obzira u kojem djelu Evrope da se radi. I zovu nas. Naravno ja iz svog ličnog iskustva kažem i u Sarajevu i bilo gdje da radimo projekte na tu temu - da li je pozorište, film ili serija, onda se uvijek probude emocije. Ta moja generacija, mi smo bili djeca. Meni je bilo 17, 18, 19 godina kako je rat odmicao. Iz današnje perspektive kad vidite dijete od 17 godina onda vam je teško pomisliti da može da prođe kroz sve to kroz što smo mi prošli u ratu. Nekako imam osjećaj da što si stariji sve te više te stvari više pogađaju, sve ti je teže emotivno se sjetiti tih stvari. Moj je posao da to radim. A da je teško-teško je.
Nije mi jasan narod koji glasa...
Tada ste imali 17 godina, bili ste dijete. Sada ste otac troje djece i živimo u Bosni i Hercegovini takvoj kakva jeste. Kako gledate na zemlju u kojoj odrasta Vaše troje djece?
Teško je biti pametan stvarno pa reći djeci nešto. Sedamdeset posto ljudi koji su još u BiH proživjelo je rat, vidjeli su tegobe, muke, boli, patnju, gubitak najbližih, gubitak djece, gubitak roditelja, gubitak braće, sestara… Svega… I dalje ljudi ne prestaju da pričaju o ratu. Najgore od svega i u tom ratu i u ovom sada što pripremaju… To je samo lični interes pojedinca, koji zbog svoje slobode, svog bogatstva, zbog svojih nekih interesa će zaluditi i povesti narod ponovo u rat.
Dovoljno je u ovoj zemlji deset ljudi da uzme oružje i da ubije nekoga ko nije iste vjere i to je gotovo. Ali nije mi jasan narod koji i dalje sluša, koji ih gleda, koji ih poštuje, koji ih prati, voli, koji glasa za njih. To je nevjerovatno. Devedeset posto političara u ovoj zemlji, sa bilo koje strane - neću više da govorim o stranama mojim, našim i njihovim… Devedeset posto je loše i devedeset posto radi samo u svom ličnom interesu.
Da se vratimo u svijet kulture. Ovo nije bio Vaš prvi inozemni angažman. Koliko je uopće prepoznato to što naši glumci i umjetnici naprave vani. Koliko to zanima našu javnost?
Mislim da zanima ljude. Ne mogu ja reći da obični puk, ljude ne zanima, jer vidim da dosta čitaju o tome, pitaju, neko detaljnije, neko manje detaljno. Ali vidim da obični ljudi prate i da im je drago. Kao što je i meni drago za uspjeh svakog sportiste našeg, uspjeh naučnika… Neki dan kad smo čuli da je neko upisan na Harvard… Narod obično to prati, gleda, a i opet kažem oni koje oni biraju, politika nema razumijevanja za to. Političari ne shvataju jednostavno, njima nije do toga, to je jednostavno oblast gdje se ne može pokupiti kajmak, ne mogu se uzeti velike pare i nema ni jedan od ovih loših političara interesa u kulturi. Ne može se uzeti lova i zato se i ne ulaže.
Osjetim da Vas jako dotiče sve ovo šta se dešava u BiH. Zbog čega se niste odlučili da odete iz BiH, glumac ste s inozemnim iskustvom, vjerovatno bi Vaša porodica našla mjesto pod suncem van BiH. Zbog čega ostajete ovdje?
Kad sam se već borio za ovu zemlju onda sam očekivao da ćemo sve raditi da nam u ovoj zemlji bude bolje. Ja sam se u svom poslu, u svojoj branši i svojoj oblasti trudio, i ja i moje kolege, supruga da nam bude bolje i da bude bolje sljedećim generacijama. Ali očigledno postoje ljudi koji ne razmišljaju tako, nego im je bilo bitno da opljačkaju ovu zemlju. Tako da se nisam vidio nikada negdje daleko, osim ovo zadnjih godina gdje mi prolaze kroz glavu neke stvari, više mi je muka od svega. To su tako neki krizni trenuci vjerovatno. Ali kad pomisliš ipak ja ovu zemlju volim previše i ljude, tu mi je i porodica, tu mi je i mama, rodbina. Teško se odvojiti od svega toga.
Svi mi nekako tako razmišljamo.
Da. Na kraju krajeva nije baš Zapad toliko široke ruke da nas jedva čeka, tamo ste rob.
Šta se novo dešava u Vašoj karijeri?
Trenutno u Narodnom pozorištu Sarajevo imamo jednu premijeru, ali ja nisam u toj podjeli. Za sljedeći projekt u kojem sam ja u oktobru počinjemo sa probamo. Imali smo iza sebe tri-četiri godine sa puno predstava, puno izvedbi, premijera… Što nam je naravno drago. Za glumca je najvažnije da je u treningu. Ima nekih projekata o kojima se razgovara, a pošto je sve to i kod nas i regionalno na klimavim nogama -serije i kinematografija, ne zna se kada počinje, onda produkcija moli da se ne govori ništa unaprijed. A nešto se stalno kuha pa vidjet ćemo. Ali nije dosadno.
"Viza za budućnost"
Ozbiljne uloge se rade, ozbiljne predstave, jako zahtjevne u Narodnom pozorištu Sarajevo,a publika glumce nekako uvijek pamti po serijama kao što je "Viza za budućnost. Je li Vama to neki problem?
Ma nije. Kad se odlučite za ovaj posao onda budete svjesni toga.
Po čemu Vas pamte?
Televizija je prejak medij. Tako da sve ono što radite na televiziji ostane zapamćeno. Eto ta "Viza za budućnost" se reprizira ja mislim od kada je izašla svake godine. Tako da vas pamte i nove generacije koje nisu bile ni rođene kada se snimala. Tako da znaju što je neuporedivo u odnosu na pozorište, gdje predstava traje dvije-tri godine, rijetke su situacije da traju 10, 15, 20 godina... Ali u zadnje vrijeme sve više publike, sve više ljudi koje sretnem na ulici pomniju nas po ulogama iz pozorišta. Što je veliki napredak i što je sigurno nama glumcima puno draže.
Pozorišta su kod nas zaista puna. Ponekad se vrlo teško dolazi do ulaznica.
Pozorište je uvijek imalo publiku. Pozoriše je uvijek imalo kvalitet. Uvijek smo bili u manjku finansijskom. Tako da danas koliko god mi se ne sviđaju neke stvari koje se rade na društvenim mrežama, toliko je to nama pomoglo. U periodu od prije 10-15 godina kada niste imali društvene mreže, mi smo morali da molimo televizije da nam objave neki video, pa smo morali novine da molimo da objave nešto, morali da molimo za plakate... Danas je super kad imamo internet i sa vrlo malo novca obavijesti se veliki broj ljudi. Ljude kad obavijestite oni će doći, oni vole pozorište. Tako da je ta tehnologija za pozorište puno značila.