Učili su nas kako ne postoje glupa pitanja nego samo glupi odgovori. No, pitanje mostarskom gradonačelniku Mariju Kordiću o mogućnoj kandidaturi za predsjednika HDZ-a BiH ruši to pravilo i ne može se smatrati ničim nego glupošću i pokušajem da dosadni intervju o dosadnim gradskim temama zaiskri nečim prenosivim u druge medije.
Politička baruština
Kordić, koji bi trebao zasjesti u drugi gradonačelnički mandat, poznato je svima, jedva se bori s politikama i politikanstvima i, kažu dobro upućeni, jedva se suzdržao da ne napusti gradonačelničku poziciju prvih dana mandata. Tad je, kažu, shvatio u kakvu je političku baruštinu upao u kojoj se najmanje vodilo računa o gradu i gradskim problemima a razvijale su se strategije za sva djela koja bi, da je normalne države, ozbiljno pročešljalo kakvo ozbiljno tužiteljstvo.
S druge strane, oni koji su malo bolje pratili mostarske izbore, i koji su malo bolje upućeni, znaju da se Kordić tijekom kampanje više borio sa svojom strankom nego što je morao snagu trošiti na lomljenje klizećih stranaka opozicije i stranaka sa suprotne strane koje će se u vijeću naći na istoj. I to je stranka koju Kordić, politički nespretan i neiskvaren, sigurno ne bi mogao preuzeti.
Mašinerija kakva je HDZ BiH u rukama Dragana Čovića skoro četvrt stoljeća težak je zadatak za preuzeti. Iako je Čović, čovjek čiji je politički put devedesetih postao maglovit, da bi se izbistrio 1998. kad je postao dopredsjednik stranke, više puta govorio kako je vrijeme da se on umirovi, ne nazire se na vidiku nikakvo novo lice a da možemo biti sigurni da je sam Čović siguran u njega.
Zidovi
Provlačile su se u pričama o smjenama u vrhu HDZ-a BiH razne kombinacije. No, niti jedna se nije pokazala kao adut na kojeg igra Čović. Čak su se i neki koji su se nametali i na silu proglašavali novim licima prepustili krilima pohlepe pa su dobili stranačku nogu u nedovoljno izobličeno stranačko dupe. Primjer toga je Slaven Zeljko koji je na prošlim općim izborima skoro pa složio premijerski kabinet, zaigrao se s glasovima da bi na kraju završio na optuženičkoj klupi zbog nezakonitih zapošljavanja, naravno u partnerstvu sa SDA, i s pogledom u stranačka leđa.
Bilo je tu još sitnih pokušaja da se netko nametne ali stranka u kojoj čvrsto vlada Čović, jedan od najpristojnijih političara na užasnoj političkoj sceni, ne može tek tako preko noći promijeniti pravila i temelje na kojima je nasađena i koje je, od 1996., zidao sam Čović.
A zidovi su takvi da su u njegove armature uvezane čvrste, neraskidive i ponekad neshvatljive veze. Tko bi imao živaca povezivati stranačko stablo mogao bi vidjeti kako se radi o prijateljski i rodbinski raspodijeljenim ulogama i plijenu i kako će se teško razmotati klupko da bi bilo jednostavno upravljati njime kada se umirovi inženjer strojarstva koji je usput skupio bezbroj titula.
Ruke dižu i ljuti protivnici
Mašinerije je vidljiva i u posljednjim imenovanjima za koja ruke dižu i ljuti protivnici iz Demokratske fronte nepoželjnog Željka Komšića koji su, a to se zaboravilo, digli ruke i u Hercegovačko-neretvanskoj županiji kad su se birali izaslanici za Dom naroda. Imenovanje sestrinog brata u nadzorni odbor i kumčeta u revizorski vrh a da na to trepne tek nejaka opozicija koja je i sama imala braće i kumova, dokaz je stroja koji melje svu logiku i sve europske vrijednosti u koje se kune nezamjenjivi Čović.
Stoga je bilo bespotrebno pitati Kordića, koji se i sam u Gradskom vijeću i Gradskoj upravi bori s nametnutim i nesposobnom kadrovima, s politikama glumljenih neprijatelja koji kad se ugase svjetla kidaju zajednički plijen, hoće li preuzeti HDZ BiH od Čovića.
Tko je gledao završni skup u Mostaru, mogao je vidjeti kako Čović silne hvalospjeve sipa predsjedniku Gradskog odbora HDZ-a BiH Marku Novaku ne pogledavši Kordića niti jednom. A Kordić je izdržao svojevrstan puč u stranci kojeg je vodio voditelj kampanje HDZ-a BiH za lokalne izbore – Čovićev nećak koji se okušao u svemu i svačemu pa i u unutarstranačkom puču. Kordića je ipak spasilo, barem za sada, samo što je imao dovoljno više glasova od Novaka.
Promašaji mladih lavova i grijesi starih
Emir Imamović Pirke, pišući o glupom pitanju koje je valjda trebalo učiniti zvučnijim intervju jer nikoga ne zanima Mostar bez belaja, napisao je kako će Čović, ''iako toga nije svjestan – a nije ga ni briga – sa sobom penzionisati i HDZ BiH: stranku koju je složio tako da u njegovoj sjeni ne raste niko kome bi moglo pasti na pamet da je, jednostavno, vrijeme da ta politička organizacija prestane biti društvo jednog lica''.
I nije to jedina sjena koju je prostro Čović. Opozicija je nejaka i izigrana pa tako gledamo reprize HDZ-a 1990 koji nakon svakih izbora kuka kako ga je stariji HDZ prevario i izigrao, a ostale strančice, poklopljene HNS-om, zadovolje se mrvicama i dožive amneziju pri svakom zalogaju.
Do tada se Čović, kojem je puno toga prišiveno i puno toga nedokazivo, puno toga nalijepljeno - kao tok Radobolje, ne osvrće puno oko prašine koju diže rodbinom i prijateljima. One koji mu ne trebaju i prave štetu, lako odbaci. Odbačeni šute jer su im prsti u pekmezima i drugim namazima, a nova lica se privikavaju na stranački režim u kojem se ne reži na vrh.
No, godine tabanja uloge jednog i jedinog, učinile su da i veliki grijesi, poput onog bivšeg čapljinskog gradonačelnika Smiljana Vidića koji će na suđenje zbog milijun maraka teškog kriminala ili prosipanja po sudovima nekadašnjeg uglednog člana i direktora Zavoda zdravstvenog osiguranja Rade Bošnjaka, Čoviću ne mogu ništa.
Možda je samo odmjereni, staloženi i dobrodržeći Čović previše vremena potrošio na mrežu koja je učvršćivala njegove temelje, a premalo na odgajanje novih kadrova koji bez problema mogu preuzeti stranku. Jer, ako vidimo promašaje nekih mladih stranačkih lavova, spletkarenja i podmetanja čak i samom Kordiću, čovjeku na čelu najvažnijeg grada, čini se kako su upamtili najgore stranačke lekcije i najgore stvari prepisivali od starijih te da je stranci najbolje da se Čović još zadrži.
