U Bosni i Hercegovini vrijeme stoji. Iako se listovi na kalendarima kidaju i okreću, iako se u eter puštaju izjave o povijesnim događajima, prekretnicama i novim poglavljima, ništa se ne događa da bi nam se dokazalo da zemlja ide ukorak s vremenom oko nas ili da radi nešto na sebi da se izvuče iz godinama nemijenjanih pelena.
Iste priče
Iza nas je još jedna godina u kojoj netko može govoriti o iskoracima i prekretnicama. No, ako pogledamo iza sebe, vidjet ćemo da je riječ o još jednoj godini tijekom koje smo se utapali u istim pričama, gledali preko istih nišana i ukopavali se u iste političke rovove u kojima je vladalo primirje samo onda kad su se trebale podijeliti proračunske stavke i kad se trebalo donijeti odluke koje će politike koje vladaju ovom nakaradom financijski osigurati za još jedan mandat.
Godinu je obilježilo natezanje države s Miloradom Dodikom, odnosno Dodikovo natezanje države. Nakon silnih galama, proglašenja pobjeda, Dodik se, nakon uvlačenja svemu što ima veze s Donaldom Trumpom, vratio i nastavio po svome pokazujući kako glavnom galamdžiji u državi i protiv države nije bitno s koje pozicije galami. A, čini se, nije bitno ni glasačima jer se Dodik prikazao kao žrtva pogrešnih procjena međunarodnih potezača poteza u BiH umjesto da je kažnjen zbog klasičnog kriminala o kojem se priča, a za kojeg nitko ne mari.
Galamilo se i o povećanju plaća i krikovima opozicije kako će to uništiti radna mjesta jer su poslodavci previše pohlepni da bi svoje radnike pretvorili u malo plaćenije roblje. Džepovi glasača su prividno napunjeni jer je cijena potrošačke košarice nastavila rasti a dobra volja poslodavaca razbila se jer država nije odlučila uzimati manje.
Povijesni kilometri i tapkanje
Pričalo se o povijesnim projektima, o cestama koje bi nas trebale spojiti a na kraju su spojile samo istražitelje koji pokušavaju dokazati tko je, kako i kada uzimao novac za povijesne kilometre.
Tapkalo se i ove godine na europskom putu pa su se palila povijesna zelena svjetla koja su postupno gubila svoj sjaj. Natezanje oko europskih zakona, oko toga tko je više za europski put a tko je onaj tko na njemu postavlja zamke, razgolilo je, po tko zna koji put, odnose partnera u vlasti.
Parlamenti su opet bili cirkusi a domovi naroda setovi za epizode sapunica u kojima se pjenilo patriotizmom, domoljubljem i inatima.
Pokazalo se, opet po tko zna koji put, da ovu zemlju nitko ne gleda istim očima kao što ni jednoj strani, a strana ima previše, prošlost nije ista i kao što se svim stranama u budućnosti može pronaći mrvica zajedničkih vizija.
Pojedinci jači od države
Pokazalo se opet kako tapkamo na mjestu kad je u pitanju bilo kakav iskorak i kako se sve svelo na jeftini patriotizam kojeg galamdžije drže u džepovima svojih sakoa i mahnu njime svaki put kad se glasačko tijelo uspava od još jedne reprize.
Iza nas je još jedna godina u kojoj je država ubila one koji u njoj žive i u kojoj je pravosuđe pokazalo kako ga nije briga za velike ribe nego svoje statistike pumpa malim ribicama samo da bi ispalo da ne znaju kud udaraju od posla. U biti, čekaju da zaboravimo sve nekažnjene smrti i sve oproštene kriminale.
Za to vrijeme, oni koji još imaju volje gledati, gledaju kako su pojedinci jači od države, kako strojevi gaze budućnost radi nečijih džepova a odluke idu niz dlaku onima koji koriste kaos u državi za svoje blagostanje.
Oni, koji još uvijek imaju volje slušati, mogli su čuti bezbroj priča i ove godine o nemjerljivim patriotizmima i o tome kako samo jedni vole ovu zemlju a kako drugi ne razumiju ljubav i ono što bi ona trebala biti.
Čuli smo o sebi i govore izvana i u godini kad smo obilježili 30. obljetnicu potpisa na mir za nastavak rata bez oružja, čuli silne preporuke kako bi to trebalo preurediti ovu zemlju da ona bude zemlja na koju građani mogu računati a svi apetiti i sva prava, kojima se busamo u prsa, zadovoljena.
Beskrajno mumljanje
Ono što se čulo iznutra, beskrajno je mumljanje o nezadovoljstvima, nebrigama, nemogućnostima i prevarama među partnerstvima. A partnerstva su i ove godine pala na ispitu. Nakon početne ljubavi, pokazalo se kako svi imaju ljubavnike i kako svatko svakog vara. I sa svakim.
Ova, još jedna izgubljena godina, bila je zagrijavanje za onu u kojoj nas čekaju izbori i još jedna potvrda kako je ova država nakaradna, nejaka i puna bruka. Od ove, koja je bila loša, sigurno nas čeka gora jer ćemo u njoj biti prisiljeni slušati nove, stare ideje o promjenama i tumačenja o tome tko je najbolji za ovu zemlju da ga se zaokruži na listićima koji su još jedan od simbola prevare.
Jedino što se u zemlji moglo promijeniti je svijest onih na čijoj grbači žive proračuni da pozivaju na odgovornost one koji se rasipaju šupljim pričama i našim novcem. No, i za to krojači naše sreće imaju lijeka. Samo upru prstom u drugog i busnu se u prsa čekajući da se okrene još jedan list na kalendaru.
Bili smo ove godine najzagađeniji, najneslobodniji u medijima, najkorumpiraniji, najubijeniji od nemara, najšamaraniji tuđim odlukama jer za svoje nemamo mošnje ni mozgove i najgori u regiji.
Bili smo i ove godine sve ono što smo godinama u potpisanom miru govorili da nismo.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta