Iako su međunarodna zajednica i Ured visokog predstavnika (OHR) tokom provođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma pravili greške, a pojedine intervencije izazivale političke i moralne dileme, korištenje bonskih ovlašćenja bilo je neophodno kako bi Bosna i Hercegovina dobila osnovne elemente funkcionalne države, ocijenio je u intervjuu za Fenu istoričar i stručnjak za međunarodne intervencije Kristóf Gosztonyi.
Razgovor je vođen uoči sjednice Vijeća za implementaciju mira (PIC), planirane za 3. i 4. juni, na kojoj bi se trebalo razgovarati o nasljedniku visokog predstavnika Christiana Schmidta.
Gosztonyi, koji je od 1996. do 2002. godine radio u OHR-u, a danas djeluje kao istraživač i konsultant Evropske inicijative za stabilnost (ESI), na ovogodišnjem History Festu u Sarajevu održaće predavanje o razvoju strategije implementacije Daytona.
U razgovoru ističe da se napredak BiH nakon rata ne može razumjeti bez sagledavanja ograničenja samog dejtonskog ustavnog okvira: „Mislim da je ključna poruka da je, uprkos svim greškama međunarodne zajednice i činjenici da neki potezi možda nisu uvijek bili moralno neupitni, okvir uspostavljen Dejtonskim sporazumom 1995. godine bio takav da je stvaranje funkcionalne države bilo gotovo nemoguće“.
Pojasnio je da su domaći akteri imali različite vizije i da često nisu bili spremni na saradnju: „Strukture odlučivanja bile su izuzetno komplicirane. Kada imate dvije strane koje ne dijele istu viziju države i koje ne sarađuju u provođenju sporazuma, teško je pronaći izlaz iz političkog zastoja.
Zbog toga smatram da nije postojala druga mogućnost osim dodjeljivanja bonskih ovlasti visokom predstavniku i njihovog postepenog korištenja“.
Podsjetio je da su se u početku nametali samo osnovni simboli zajedničke države – zastava, valuta i registarske oznake, a tek kasnije se prešlo na ključne institucije, pri čemu se osvrnuo i na prirodu tih odluka: „Demokratija je dijelom uspostavljana sredstvima koja nisu uvijek bila potpuno demokratska. Bilo je odluka i ponašanja međunarodnih zvaničnika koja se mogu dovesti u pitanje.
To je legitimna tema za raspravu. Međutim, kada se sagleda šira slika, mislim da bez takvih intervencija ne bi bilo moguće prevazići blokade koje su postojale u sistemu“. Dodao je da se u mandatu Paddyja Ashdowna dogodila i „neka vrsta tihe revizije Daytona“, jer su nametnuti propisi korišteni za promjene koje su po svom značaju bile gotovo ustavnog karaktera.
Schmidtov povratak lekcijama prvih visokih predstavnika
Gosztonyi se osvrnuo i na trenutni angažman Christiana Schmidta, ističući da su se dolaskom aktuelnog visokog predstavnika okolnosti ponovo značajno promijenile u odnosu na period zatišja nakon 2005. godine: „Moje je viđenje da je Schmidt došao u trenutku kada temelji uspostavljeni do 2004. ili 2005. godine više nisu bili dovoljni. Centrifugalne političke sile postale su mnogo hrabrije i snažnije.
Zbog toga je morao ponovo učiti lekcije prvih visokih predstavnika i vratiti se korištenju bonskih ovlasti“. Dodao je da lično podržava takav pristup: „Mislim da je, nakon što je bolje razumio političku situaciju u zemlji, bonske ovlasti koristio na dobar način i u skladu sa izazovima s kojima se suočavao“.
Kada je riječ o prijedlozima nekadašnjih visokih predstavnika Carla Bildta i Wolfganga Petritscha da se institucija OHR-a postepeno ugasi, a BiH ponudi jasna evropska alternativa, istoričar navodi: „To je ideja koja zaslužuje ozbiljno razmatranje.
Međutim, nisam siguran da bi u današnjoj geopolitičkoj situaciji takav pristup mogao dati rezultate. Živimo u mnogo nestabilnijem međunarodnom okruženju nego prije dvadeset godina“. Zbog toga smatra da je trenutno sigurnija opcija zadržavanje snažnog visokog predstavnika uz otvaranje evropske perspektive i ustavne reforme.
Udobnost blokada: Zašto političari vole da OHR nameće odluke
Govoreći o ponašanju domaćih lidera, Gosztonyi je primijetio da argumenti kritičara OHR-a o tome kako međunarodna zajednica amnestira domaće političare od odgovornosti djelimično stoje: „Postojanje visokog predstavnika ponekad zaista ohrabruje političare da teške odluke prepuste nekome drugom.
Čak i kada privatno podržavaju reforme, lakše im je da čekaju da ih nametne OHR“. Sa druge strane, naglašava i snagu etničkih kočnica u sistemu: „Razgovarao sam s političarima koji su imali značajnu podršku u parlamentima, ali ne i dovoljnu da prevladaju mehanizme blokade. Ako relativno mala politička ili etnička grupa može zaustaviti reformu, onda je provođenje promjena izuzetno teško“.
Kao pozitivan istorijski primjer zajedničkog rada izdvojio je liberalizaciju viznog režima, ali izražava sumnju da bi sama evropska perspektiva danas imala isti efekat na vladajuće elite, citirajući rečenicu svoje kolegice: „Jedna moja kolegica je jednom rekla da u mnogim zemljama političke elite javno govore da žele članstvo u Evropskoj uniji, ali ga zapravo ne žele jer bi im ono otežalo ostanak na vlasti.
Mislim da u toj ocjeni ima dosta istine“. Kao direktnu ilustraciju tog fenomena naveo je i regionalne primjere: „Srbija formalno govori o evropskim integracijama, ali često svjedočimo potezima koji idu u suprotnom smjeru od reformi koje Evropska unija očekuje. Zbog toga nisam siguran da bi sama evropska perspektiva bila dovoljna da stvori politički momentum potreban za duboke reforme u Bosni i Hercegovini“, zaključio je Gosztonyi.