Bio je 10. januar 2002. kada je prvih 20 zatočenika, samo nekoliko mjeseci nakon napada Al’Qa’ide na newyorške tornjeve Blizance, pristiglo u zaljev Guantanamo na jugoistoku Kube gdje se nalazi američka vojna baza. I istoimeni zatvor, ispostavit će se, i koncentracijski logor. Usprkos apelima Ujedinjenih naroda, brojnih organizacija za ljudska prava diljem svijeta, najutjecajnijih medija, pravnih stručnjaka i uličnim demonstracijama diljem SAD-a i arapskog svijeta, zbog divljačkih tortura koje u žičanim kavezima, okovani lancima u narančastim odorama, već gotovo dva deseteljeća trpe navodni teroristi bez dokaza, optužnice i suda, Guantanamo je vrlo brzo, skupa sa zatvorom Abu Ghraib u Iraku i zračnom bazom Bagram u Afganistanu, postao sinonim za licemjerje pravne američke države koja sama ne poštuje ljudska prava. Koja ih, štaviše, uporno krši.
Prema grubim procjenama, koje je objavio New York Times, kroz šake zatvorskih čuvara ondje je prošlo oko 800 zatočenika, no tačan broj možda će i dovijeka biti klasificiran kao najviša vojna i državna tajna. Pouzdano je da njih devetorica nije dočekalo slobodu ni sud: sedmorica su počinila samoubistvo, jedan je umro od raka, a jedan od srčanog udara. No, zahvaljujući brojnim pritiscima, i ponajviše Obaminoj administraciji, posljednjih godina njih 731 transferirano je mahom u domicilne zemlje, uglavnom na sudsko procesuiranje, poneki na dosluživanje zatvorske kazne, neki i na konačnu slobodu.
Među ovim potonjima je Mohamedou Ould Slahi, rođen 1970. u Mauritaniji, kamo se živ i posve nedužan naposljetku vratio u oktobru 2016. nakon što je 14 godina proveo u paklu Guantanama, pod sumnjom za organizaciju napada na Ameriku i bliskost s Osamom bin Ladenom.
Tjerali ga da pije morsku vodu
Preživio je strogu izolaciju, premlaćivanja, mučenje vodom, uskraćivanje sna, tjeranje na seksualne odnose u trojkama, prijetnje smrću i lažne otmice. U jednoj od takvih američki komandosi su ga, s vrećom na glavi, odveli brodom na pučinu gdje su ga tjerali da pije morsku vodu, sve do povraćanja, a sve na temelju direktive ondašnjeg ministra obrane Donalda Rumsfelda koji je osobno odobrio da se Slahi može podvrgnuti “posebnim tehnikama ispitivanja“ smatrajući ga zatvorenikom od visoke važnosti. Potresna životna priča o uzništvu i putovanju prema slobodi zatvorenika pod oznakom ISN 760, Mohamedoua Oulda Slahija, dostojna filmskog scenarija, naposljetku je tako i završila, kao tema filma “Mauritanac: Dnevnik iz Guantanama” u režiji Kevina Macdonalda.
Osim žestoke priče koja se u zadnjim minutama miješa s dokumentarnim elementima, najbolja preporuka za film sjajne su glumačke role, poput oskarovke Jodie Foster u ulozi Slahijeve odvjetnice Linde Moreno, čija je izvedba u tom filmu nedavno nagrađena i Zlatnim globusom, a za istu nagradu bio je nominiran i francuski glumac alžirskog porijekla Tahar Rahim, koji je sjajno utjelovio Mauritanca.
Film je snimljen prema literarnom predlošku, odnosno knjizi “Dnevnik iz Guantanama” koju je napisao sam Slahi svojom rukom u prve tri godine zatočeništva, ali je svjetlo dana ugledala tek 2015., i odmah postala bestseler, preveden na brojne svjetske jezike, pa i na hrvatski u izdanju Profila. O tome kako je njegovo djelo postalo neočekivana književna senzacija diljem svijeta Slahi nije znao ama baš ništa jer je tada još uvijek živio u crnoj rupi bez dostupnih informacija, poznatijoj kao Guantanamo.
O tome je doznao od advokatice i pritom čuo da je gotovo 50.000 ljudi potpisalo “American Civil Liberties Union” peticiju kojom se zahtijeva njegovo puštanje na slobodu. No, što je s onima koji nisu na svojoj strani imali tako agilne advokatice, spremne na okršaj s nakaradnim sustavom koji je silom tražio krivce za smrt 3.000 Amerikanaca u napadu na World Trade Centar, što je s onima koji i danas nedužni trunu u ćelijama Guantanama, čije je zatvaranje bilo predizborno obećanje gotovo svakog američkog predsjedničkog kandidata?
“Guantanamo je bio ad hoc rješenje”, kazao je James Carafano, ekspert za odbrambenu i sigurnosnu politiku Fondacije Heritage. Smatra da nije postojala odgovarajuća metoda rada za tadašnje okolnosti. Naime, odlučujuće pitanje tada je bilo: kako se ophoditi prema zatvorenicima, koji su sudjelovali u ratu, u kojem kao protivnik ne postoji neka određena država, pri čemu dakle ne važe pravila o ratnim zarobljenicima?
“Održavanje sudskog procesa pred civilnim sudovima, kao što to zahtijevaju kritičari Guantanama, nije dolazilo u obzir”, kaže Carafano. Stoga, administracija predsjednika Georgea Busha odlučila je prebaciti zatvorenike što dalje od američkog tla. No, u godinama koje slijede pokazale su se sve manjkavosti takvog pristupa zbog čega zatvorenici provode godine iza rešetaka bez prava na sudski proces. Istodobno, kritičari su apelirali na mogućnost formiranja zatvora za ratne zarobljenike u Afganistanu ili da ratni zarobljenici budu smješteni u SAD.
Upravo potonju tezu u predizbornoj kampanji forsirao je budući predsjednik Barack Obama. Po stupanju na dužnost 2009., Obama je naredio CIA-i da zaustavi mučenja tokom ispitivanja i zatvori logor u roku od godinu dana te da pripremi operaciju prebacivanja zatočenika na američko tlo. Američka vlada priznala je da su ispitivači koristili zabranjene tehnike koje su uključivale nedostatak sna, ekstremne temperature i glasnu glazbu. Zatvorenici su također bili vezani lancima u bolnim “stresnim položajima”, a CIA je priznala da je na zarobljenicima primjenjivala tehniku simuliranog utapanja.
No, Obama je ubrzo naletio na zid kada je Kongres postavio zakonsku barijeru na temelju političkog stava da je zatvorenike iz Guantanama opasno dovesti u SAD, što su mnogi članovi Kongresa vidjeli kao prijetnju američkoj nacionalnoj sigurnosti. I tako je 2013. izbila najteža kriza u povijesti zatvora kada se 103 zatočenika odlučilo u svojim ćelijama izgladnjivati do smrti. Štrajk je otpočeo zbog nasilnih pretresa ćelija i skrnavljenja Kur’ana, no ponajprije bila je to erupcija frustracija zbog desetljeća iščekivanja da se na vojnim sudovima naposljetku podignu ili pak odbace optužnice protiv militantnih islamista u “američkom ratu protiv terora”.
Stoga je u Guantanamo ubrzo stiglo 40 medicinskih sestara sa zadaćom prisilnog hranjenja.
“Zatočen sam već 11 godina i tri mjeseca. Nikad nisam optužen ni za kakav zločin, nikad nisam stao pred sud, nitko više ne misli da sam prijetnja. Ali ja sam još uvijek ovdje. Prije više od desetljeća, američka vojska osumnjičila me da sam bio čuvar Osame bin Ladena, ali tu je glupost izrekao neko ko je gledao previše filmova. Protivno mojoj volji, hrane me intravenozno ili sondom kroz nos, pa zavezan za krevet znam provesti i po 26 sati, spojen na kateter. To je vrlo bolno, nepotrebno i ponižavajuće”, kazao je Samir Moqbel iz Jemena koji je otvorio dušu svom advokatu, a on je to vješto proslijedio novinaru The New York Timesa koji je njegovu poruku odaslao u svijet.
Bila je to potresna poruka umirućeg čovjeka koja je snažno protresla zidove Bijele kuće, ali Obamine ruke bile su vezane. No, s obzirom na to da su za većinu ljudi koji ondje leže, CIA, FBI, Ministarstvo pravosuđa i Ministarstvo obrane utvrdili da nisu počinili nikakav zločin, da se protiv njih neće podići optužnica i da ne predstavljaju opasnost za Ameriku, uspio je barem znatno smanjiti broj zatvorenika, a vojna pravosudna tijela odobrila su premještanje zatvorenika u druge zemlje.
Trump troškove nazvao “ludim”
No, Obamin nasljednik u Ovalnom uredu Donald Trump takav je transfer promptno stopirao. Pri stupanju na dužnost 2017. potpisao je naredbu da se zatvor drži otvorenim, iako ga nikada nije dodatno punio “lošim momcima”, kako je volio reći. Tek u jednoj prigodi spomenuo je Guantanamo u kontekstu kako taj zatvor generira astronomske troškove, nazivajući ih “ludim”. Prema studiji Kongresne službe za istraživanje, svaki zatvorenik u ovom zatvoru godišnje košta američko Ministarstvo financija 13 miliona dolara, a ukupno je prošle godine u tu svrhu utrošeno 540 miliona dolara. Kako bilo, nakon Obamina silaska s vlasti Trump je od svog prethodnika “baštinio” samo 41 zatvorenika. Tokom mandata dopustio je transfer tek jednog od njih u Saudijsku Arabiju, stoga ih danas ondje obitava posljednjih 40, među njima i Khaled Sheikh Mohammad, koji je opisan kao organizator napada 11. septembra. Njih 25 nije optuženo, ali smatraju se preopasnima za puštanje. Za šestoricu zatvorenika prethodno je međuagencijsko vladino vijeće odobrilo puštanje na slobodu, ali i dalje ostaju u zatvoru.
Upravo pridošla administracija novog predsjednika Joea Bidena pak pokazala je volju i odlučnost za konačni obračun sa zloglasnim zatvorom. Glasnogovornica Bijele kuće Jan Psaki kazala je da Biden želi zatvoriti pritvorski objekt tokom svog mandata, rekavši da je njegovo zatvaranje “nesumnjivo naš cilj i namjera”. No, i Bidena čeka dug i trnovit put. Valja mu uvjeriti Kongres u važnost tog poteza, k tomu, čini se da ne postoje zemlje koje su spremne prihvatiti preostale zatvorenike, koji su opisani kao “najopasniji”, a valja dovršiti i sudske procese za preostale zatočenike, prenosi Večernji list. Pa, ipak, prema optimističnim promatračima, prošlo je toliko godina od 2001. bez velikih terorističkih operacija, što bi moglo pružiti priliku Bidenu da provede u djelo svoje predizborno obećanje. Bidenova administracija, slažu se vanjskopolitički komentatori, u dobroj je poziciji za konkretne korake na putu uklanjanja mrlje Guantanamo s američke reputacije i vraćanja američkog globalnog vodstva zasnovanog na vrijednostima i slobodama. Uistinu, vrijeme je da se ova sramotna epizoda u američkoj povijesti privede kraju. Filmovi poput “Mauritanca” snimljeni u američkoj produkciji i nagrađeni najvažnijim nagradama američke filmske struke dovoljno ilustrativno govori da je jedna mračna vojna tajna odavno postala globalno javna ljaga, koju se američki narod sada zdušno upire sprati.
