Ove sedmice bit ćemo podvrgnuti daljnjim užasavajućim izvještajima iz Ukrajine: ubilačka brutalnost i ljudska patnja i otpornost na drugom kraju. Invazija predsjednika Vladimira Putina osuđena je kao najgore nasilje u Evropi od Drugog svjetskog rata.
No, prije 30 godina ove sedmice, sličan zločin detonirao je u Bosni i Hercegovini. Dana 6. i 7. prije tri desetljeća, kada su SAD i EU priznale novonastalu bosansku republiku, srpski i bosanski Srbi snajperisti i artiljerci koji su podržavali Rusiju otvorili su vatru na prijestolnicu Sarajevo, pokrenuvši najgori pokolj u Evropi od Trećeg Reicha - do sada; moli se da Ukrajina ne uzurpira tu groznu titulu, ako već nije, piše Ed Vuliamy za The Guardian.
Komemoracije u Sarajevu ove sedmice ne bi mogle biti uvjerljivije tempirane: fokusirane na Ukrajinu, ne samo zato što su odjeci vrlo glasni, visceralno jasni i traumatično rezonantni. To je kao: "Mi smo s vama ne samo zato što smo s vama, već zato što smo bili tamo."
Međutim, postoje zbunjujuće razlike. Dok se većina na zapadu s pravom okuplja oko Ukrajine, uragan nasilja nad bosanskim muslimanima i Hrvatima katolicima naišao je na zbunjenost, apatiju i – među takozvanom međunarodnom zajednicom – smirivanje, pa čak i podršku srpskim i bosanskim Srbima agresorima. U Britaniji su predvodnici pomirenja bili ljudi koji se sada opisuju kao "grandi" Konzervativne stranke: John Major, Douglas Hurd, Malcolm Rifkind - s oštrim saveznicima na organiziranoj i intelektualnoj ljevici.
Dok je zapad naoružao ukrajinski otpor, embargo na oružje sa svih strana, kako su to rekli čelnici, vezao je lopticu i lanac oko embrionalne bosanske partizanske vojske i agresoru omogućio proračunatu, nadmoćnu vojnu prednost. Dok noćna mora u Ukrajini tjera “međunarodnu zajednicu” da traži rješenje u roku od tri sedmice, to se u Bosni oteglo tri godine.
Ove sedmice 1992. Sarajevo je bilo pod dugotrajnom opsadom, osam godina nakon što je bilo domaćin Zimskih olimpijskih igara. Gotovo svaki muslimanski stanovnik istočne Bosne je ili ubijen ili raseljen, a mnoge su žene držane zarobljene u logorima za silovanje. Sela i džamije su spaljivana ili pod nemilosrdnom opsadom u izoliranim “sigurnim područjima” koje je UN proglasio. Na drugom kraju zemlje, ekipa ITN-a i ja otkrili smo gulag koncentracijskih logora za muslimanske i katoličke zatočenike u augustu 1992., koji su djelovali od maja, gdje su hiljade ubijene, mučene i silovane.
U julu 1995., tri krvave godine kasnije, 8.000 muškaraca i dječaka pogubljeno je po prijekom postupku u roku od pet dana nakon pada “sigurne zone” Srebrenice, žrtve ovog genocida predane su svojim ubicama od strane samih snaga i vojnika UN-a koji su se obavezali da će ih štititi.
Bosna nije samo o prošlosti: preživjeli iz koncentracijskog logora Omarska, Satko Mujagić, jedan je od onih koji predstavljaju otvoreno pismo raznih balkanskih i mirovnih grupa o trenutnim, pojačanim tenzijama koje stvaraju ruski saveznici Srbija i bosanski Srbi, koji traže svoj „Donbas“ - secesiju od Bosne.
Pa zašto nije bitna Bosna, kao što je Ukrajina s pravom? Marširajući morem plavo-žute boje u Londonu prošle subote, bilo je potresno podsjetiti se, naprotiv, protestanata prije 30 godina za Bosnu (čije su boje iste).
“Da smo imali desetinu javne podrške Ukrajini, a dvadesetinu vojne potpore, rat bi bio zaustavljen, sto hiljada spašenih života; također tri izgubljene godine i domove miliona”, kaže Damir Šagolj, vodič bosanske vojske tokom rata, sada Pulitzerovom nagradom nagrađeni fotograf i direktor Fondacije Toplo (rat, umjetnost, otpor, sjećanje), centralno mjesto ovosedmičnog obilježavanja .
Većina od 100.000 mrtvih i dva miliona raseljenih u Bosni bili su slavenski muslimani, a neki preživjeli misle da je dopuštanje Zapada bilo zato što su oni upravo to – muslimani. No, mnoge žrtve su bili bosanski Hrvati katolici, a isti stav se odnosio i na uništenje Vukovara, dunavskog grada sravnjenog u prah tokom ranijeg rata za nezavisnost Hrvatske 1991. godine.
Mislio sam da je pokolj u Bosni možda bio preblizu, “tako blizu Venecije”, kao što mi se zahvalni potpredsjednik bosanskih Srba Nikola Koljević svojedobno, sotonski narugao, s obzirom na nedjelovanje Zapada. Ali to je opovrgnuto; dio negodovanja Ukrajine je da je, kao i Bosna, dio Evrope.
Možda Ukrajina dobiva pravednu podršku dijelom zato što Putin ima nuklearno oružje, koje nam svima prijeti. S druge strane, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević nije posjedovao takav arsenal; gotovo svaki novinar s terena u Bosni i većina vojnih analitičara znali su da su 48 sati pažljivo ciljanih NATO zračnih napada mogli okončati zločin, kao što su to učinili 1995., tri godine kasnije, kada su bosanski Srbi kapitulirali odmah nakon kratke runde napada. Dakle, još više razloga za udar u bilo koje vrijeme između 1992. i 1995., bez opasnosti od širenja rata.
Možda je ljude šokirala Bosna, i bila je komplicirana, dok je Ukrajina očito manihejska. Pojam "drevne etničke mržnje" unosno su prodavali umirivači. No, šta je komplicirano ili moralno i politički zbunjujuće u vezi s “etničkim čišćenjem”, kako ga je nazvao sam čelnik bosanskih Srba Radovan Karadžić, koncentracijskim logorima, logorima silovanja i smrti i savremenom opsadom evropskog glavnog grada? Za Kijev čitajte Sarajevo i obrnuto; za Mariupolj, Goražde ili Srebrenicu.
Kolumne bi trebale završavati odgovorima, a ne pitanjima, ali ja ih nemam.
Zašto je bilo u redu sarađivati u Bosni s nasiljem koje je sada ponovio Putin? U naknadnom i javnoj sferi, zašto je u redu da njemačkom piscu Peteru Handkeu dodijeli Nobelovu nagradu, kao što je to bio slučaj 2019. godine, nakon što je hvalio projekt “Velika Srbija” i održao govor na pogrebu predsjednika Miloševića , arhitekta genocida; i da navodno liberalna feministica Olga Tokarczuk laskavo stisne Handkeovu ruku, primajući vlastitu nagradu, dok majke Srebrenice u suzama demonstriraju vani? Da bivša trockistkinja Claire Fox, zvijezda Brexita GB Newsa i RT-a, kao i radija BBC, koja inzistira da su koncentracijski logori bili izmišljotina, postane barunica?
Zašto Bosna nije bila i nije bitna, kao što je Ukrajina apsolutno? Pitanje me zbunjuje – a odgovor mi je izmicao – još od aprila 1992. Ali, gledajući kako se historija ponavlja, nikad više nego sada.
