Jasmin Elezović imao je šest godina kada je njegov dom postao ratna zona. Bila je 1993. godina i historijski grad Mostar, koji se nalazi na rijeci Neretvi u južnoj Bosni i Hercegovini, postao je središte nekih od najokrutnijih borbi u bosanskom ratu, koji je započeo više od godinu dana ranije, piše britanski The Guardian u svojoj reportaži iz Mostara.
Elezović i njegova majka živjeli su s još dvije porodice u malom stanu na istoku grada, na liniji fronta jedva 200 metara od kućnih vrata. Devet mjeseci te godine Mostar je bio pod opsadom, podijeljen na dva dijela brutalnim borbama, a 60.000 ljudi u istočnom dijelu grada bilo je pod nemilosrdnim bombardiranjem hrvatskih snaga sa zapadne strane grada.
Ako proživite rat, on će vam zauvijek oblikovati život
Njegova su sjećanja na to vrijeme rasuta i turobna. Njegov otac, Ermin, vojnik, sedmicama je bio odsutan od kuće. Njegov život iz dana u dan bio je između neprestane tutnjave i škripe topničkih napada, izleta do rijeke u pokušaju pronalaska vode u pauzama borbi, i igranje s grudama šrapnela sa svojim prijateljima, kada bi mogao pobjeći iz kuće.
“Imam vrlo malo uspomena iz vremena prije rata, čak i sada sebe vidim kao osobu koja je preživjela sukob, jer ako proživite rat, on će vam zauvijek oblikovati život”, kaže.
Iz tog gorkog sukoba proizaći će dobrotvorna organizacija War Child i projekt pekare koji je na vrhuncu hranio izgladnjeli grad i promijenio živote Elezovića i njegove porodice. War Child, podupirući djecu uhvaćenu u sukobe širom svijeta, jedan je od ovogodišnjih dobrotvornih partnera Guardiana i Observera, zajedno s Ljekarima bez granica i Parallel Histories.
Prije rata Elezović i njegovi roditelji Ermin i Alma živjeli su normalnim životom. Bili su vrijedni i poduzetni. Ermin je bio inžinjer i porodica je otvorila kafić.
“Imali smo planove, imali smo snove kao i svi ostali”, kaže Ermin. “Onda je došao pakao u naše živote.”
Kada je opsada Mostara okončana Washingtonskim sporazumom, sporazumom o prekidu vatre koji je privremeno zaustavio borbe u gradu u martu 1994., porodica je bila u očajnoj situaciji.
“Bila je to najstrašnija godina”, kaže Alma. “Bili smo tako umorni, izgubili smo toliko prijatelja, toliko porodica, borili smo se s glađu, nismo imali struje, vode. Nismo se prepoznavali.”
Nisu me vidjeli kao žrtvu, samo su trebali pomoć
Alma je neprestano brinula za Ermina, koji se borio s depresijom iz vremena na liniji. Zatim je čula za neke ljude iz Engleske koji su došli u Mostar nakon prekida vatre kako bi pokušali pomoći onima koji su ostali bez ičega u borbi. "Konačno! Bilo je to svjetlo u mraku, instinktivno sam znala da to može spasiti Ermina", kaže ona.
Potaknula je Ermina da ode vidjeti šta rade. Našao je nekoliko stranaca koji se bore s praktičnim stvarima postavljanja industrijske krušne peći u ratnoj zoni. To su bili počeci War Childa, organizacije koju su osnovali reditelji Bill Leeson i David Wilson te društveni poduzetnik Willemijn Verloop kako bi pokušali pomoći djeci pogođenoj nasiljem i etničkim čišćenjem kojem su svjedočili u ratom razorenoj bivšoj Jugoslaviji.
“Upravo su stigli s priborom za postavljanje pekare i odmah sam vidio da mogu pomoći”, kaže Ermin.
Njegovo iskustvo mašinskog tehničara, njegovo razumijevanje engleskog i činjenica da je tačno znao gdje i kako ljudima treba hitna pomoć u njegovom gradu, pokazali su se neprocjenjivima.
“Nisu me vidjeli kao žrtvu niti su željeli da im kažem koliko je loše bilo”, kaže. “Samo su trebali pomoć i ideje, a ja sam to mogao. Bili su praktični, strastveni ljudi koji su htjeli obaviti stvari.”
U roku od nekoliko sedmica, Ermin je bio sastavni dio ekipe koja je vodila pekaru, provodeći sate na projektu kada je mogao naći vremena daleko od linije fronta, pomažući u nabavci hljeba i drugih osnovnih potrepština kao što su lijekovi hiljadama izbjeglica koje su preplavile istočni dio grada nakon prekida vatre, kao i lokalnom stanovništvu.
U novembru 1994., kada je snimljena fotografija sedmogodišnjeg Elezovića u majici War Child kako stoji na privremenom mostu koji je izgradila bosanska vojska kako bi zamijenila Stari most, srušen hrvatskim topovima godinu dana prije, pekara bio je na vrhuncu, praveći i do 5.000 hljebova dnevno.
“Pomogli smo nahraniti izgladnjeli grad”, kaže Ermin. “Pokazali smo ljudima da život može ponovno početi.”
Organizacija War Child također se uplela u život njegove porodice.
“Porodica je bila War Child u Mostaru,” kaže Lynne Kuschel, koja je radila za humanitarnu organizaciju u to vrijeme i bila u bliskom kontaktu s Elezovićima.
“Ništa od ovoga što smo radili u Mostaru ne bi bilo bez njih. Postali smo porodica.”
Večeri u uz svijeće i razgovore o umjetnosti i kulturi, muzici
Za Elezovića je dolazak War Childa u njegov život bio “kao renesansa nakon godina mraka”.
“Bio sam doslovno dijete rata”, kaže. “Cijeli moj svijet bio je upravo rat, ali njihov dolazak mi je promijenio život. Bio je siv, a onda su došle boje. Donijeli su sve te divne stvari na svijetu u ovaj užas koji smo živjeli. Uz sav naporan rad, sjećam se večeri u našem stanu uz svijeće uz razgovore o umjetnosti i kulturi, a prije svega o muzici.”
Uspjeh pekare u Mostaru pomogao je muzičarima i umjetnicima koji će napraviti dobrotvorni album War Child's Help 1995. godine i doveo do pokretanja projekata muzičke terapije za pomoć u liječenju traumatizirane djece Mostara. Godine 1997. porodica Elezović bila je uključena u posljednji veliki projekt ove dobrotvorne organizacije u Mostaru, muzički centar Pavarotti, koji i danas pruža muzičku poduku i terapiju djeci u gradu.
Jasmin Elezović sada ima 35 godina, uspješan je muzičar, s vještinama stečenim u ranim danima muzičkog centra, a život je proveo radeći na projektima socijalne pravde.
“Ne bih bio osoba kakva sam danas bez War Childa,” kaže. “Imam netoleranciju prema nepravdi i taj osjećaj da nikad nisam promatrač, nego neko ko neće samo pričati o tome, već činiti stvari kako bi napravio razliku i to je nasljeđe koje je War Child ostavilo u mom životu. Pokazali su nam da se samo trebate pojaviti i obaviti stvari te pokušati ostaviti stvari boljim od onoga kako ste ih pronašli.”
