Dobra muzika u čovjeku pobuđuje osjećaj ravnodušne smirenosti i ushita, loša muzika budi u njemu provalu strasti, tvrdili su stari Grci svjesni kolika je moć poezije, koja se javno izvodi uz odabranu muzičku pratnju. Od antičkih vremena, do danas, himna je pjesma koja se komponuje kako bi se slavili stanoviti fenomeni. U staroj Grčkoj bile su poznate 33 tzv. Homerske himne, sve ispjevane u slavu olimpskih bogova i antičkih heroja.
U moderno doba osjećaj je ostao isti, ali se promijenio predmet pjesnikovog uglazbljenog obožavanja i himna se preobrazila u pjesmu, gdje se veliča historija naroda i nacionalne državne tvorevine. Nije pravilo, ali većini savremenih, nacionalnih, himni muzička podloga su koračnice, koje se izvode uz orkestar limene muzike i po principima antičkih filozofa više pobuđuju strasti nego što u slušaocu potiču osjećaj sabura.
Najpoznatija savremena himna ona je francuske Republike, slavna Marseljeza, pjesma koja je nastala koncem 18. vijeka i koju je komponovao francuski oficir C. J. Rouget de Lisle. Pjevajući je, dobrovoljci iz Marseja umarširali su u Pariz tokom rata sa prusko – austrijskim trupama, a historija kaže da je u tako kratkom vremenu postala poznata, širom zemlje, da je odmah postala himnom netom osnovane Republike.
Zanimljivo, ime oficira koji je komponovao melodiju i napisao tekst pjesme izgubilo se u burnim povijesnim vremenima, a sama himna je postala simbolom otpora u nemirnoj Francuskoj. Prihvatili su je pariški komunari, a kasnije, tokom Prvog i Drugog svjetskog rata, postala je simbol otpora njemačkom imperijalizmu potom i nacizmu.
Druga najpoznatija himna današnjice, bez svake sumnje, je himna Sjedinjenih Američkih Država. Stihove pjesme početkom 19. vijeka napisao je gorljivi američki domoljub, advokat po zanimanju, Francis Scott Key i duže od stotinu godina to je bila isključivo pjesma koja se izvodila na priredbama i drugim prigodnim okupljanjima. Melodija pjesme starija je pedesetak godina od teksta, a ono što je kuriozitet jeste da je kao zvanična državna himna prihvaćena tek 1931. godine.
U vrijeme Drugog svjetskog i hladnog rata, američka himna postala je simbol slobodnog svijeta, demokratskih društvenih vrijednosti i liberalno shvaćene budućnosti. Slično kao i sa Marseljezom, autori teksta i melodije u potpunosti su zaboravljeni i običan puk vjeruje kako su obje pjesme plod nepoznatog narodnog genija.
Bosna i Hercegovina jedna je od rijetkih, ako ne i jedina zemlja na svijetu koja ima melodiju himne, ali nema teksta koji bi se uz nju pjevao. Prvobitna državna himna imala je različite autore muzike i teksta, što uopće nije rijetkost kada je riječ o oblikovanju državnih himni.
Tekst prve bosanske himne „Jedna si i jedina“ napisao je Edin Dervišhalidović, poznatiji pod umjetničkim imenom Dino Merlin, na melodiju poznate sevdalnike „S onu stranu Plive“. Elegična melodija, koja u slušaocu asocira osjećaje čeznutljivosti, dobila je tekst koji je dobro odražavao stanje u mladoj bosanskoj Republici, zahvaćenoj vihorom krvavog rata.
To nije bila slavobitna pjesama ispjevana i komponovana u čast nekom narcisoidnom kolektivu, već prije odraz stanja zemlje, koja se našla suočena sa najvećim egzistencijalnim izazovom. Kao takva, pjevala se na svim državnim i drugim okupljanjima i manifestacijama, a melodijom današnje bosanske himne zamjenjena je 1998 godine.
„Jedna si i jedina“ himna je koja nikada nije izvedena na Svjetskom fudbalskom prvenstvu, ali decenijama navijači zemlje horski su je pjevali, želeći na taj način pokazati privrženost državi koja je, osakaćena Dejtonskim mirovnim sporazumom, bila osuđena na polaganu smrt i skorašnji kraj.
Tako bi vjerovatno bilo i danas, „Jedna si i jedina“ bi se, u disharmoniji sa melodijom zvanične himne, pjevala na stadionima, da u međuvremnu jedna pjesma, među navijačima Bosne i Hercegovine, nije zauzela posebno mjesto. U narodu poznatija kao „Halidovi ljiljani“ pjesma autora Nazifa Gljive osvojila je prvo duše bosanksih fudbalskih tifoza, a onda i srca gledalaca televizijskih prijenosa bosanske fudbalske reprezentacije širom svijeta. Za pjesmu „Poljem se širi miris ljiljana“ veže se nekoliko znakovitih zanimljivosti.
Objavljena je na albumu Halida Bešlića „Ljiljani“ 1991. godine i na tom albumu imala je istovjetan naslov kao i ploča, dakle samo „Ljiljani“. Iako su danas „Ljiljani“ planetarno popularni, ultimativni hit tog albuma bila je pjesma „Pamtiću te“, koju je komponovao poznati sportski komentator Sabahudin Baho Topalbećirević, što bi poklonici ezoterizma vidjeli kao mali znak buduće navijačke popularnosti naslovne pjesme albuma.
Kako je pjesma postala toliko popularna među navijačima bosanske fudbalske reprezentacije neobjašnjiv je fenomen, ali ta elegična melodija izgleda da najbolje opisuje složeni bosanski nacionalni sentiment.
Tugaljiva i čeznutljiva, u jednakoj mjeri kao i sevdalnika koja joj je bila preteča, „Ljiljani“ su pjesma koja progovara o historijskoj vjetrometini zemlje Bosne, svim njenim nedaćama i svim tihim i nevidljivim pobjedama njenog opstanka.
Pjesma se tako snažno i duboko ukorijenila u savremenu navijačku praksu Bosne da je svojom popularnošću, u potpunosti, u drugi plan potisnula melodiju zvanične himne. Zanimljivo, iako je autor melodije i stihova savremeni kompozitor narodne muzike Nazif Gljiva, pjesma se već doživljava kao proizvod nepoznatog narodnog genija, a u svijesti običnog čovjeka postala je nerazdvojivi dio auteničnog bosanskog historijskog folklora.
O tome kako djeluje proces ponarodnjenja najoblje govori činjenica da je u svijesti masa pjesma poznata po glasu njegovog interpretatora Halida Bešlića.
Upotrijebimo li analogiju sa sudbinom pjesama, koje su postale francuska i američka himna, doima se da će jednog dana „Ljiljani“, možda, biti zvanična himna Bosne i Hercegovine, a njen autor Nazif Gljiva potpuno izbrisan iz kolektivnog pamćenja zajednice – što je svakako najveći uspjeh za jednog kompozitora i tekstopisca popularniih narodnih melodija.
Nije nepoznanica da navijačke skupine prihvate poznatu pjesmu kao klupsku himnu. Najpoznatija takva himna jeste pjesma „You'll Never Walk Alone“, koju prije početka svake utakmice, koja se igra na Anfieldu, horski pojevaju navijači fudbalskog kluba Liverpul. Istovjetnu je sudbinu doživjela i pjesma „Grbavica“, koju je kao patriotsku pjesmu, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, komponovao Mustafa Čizmić, stihove za melodiju napisao Dragan Jokić, a otpjevao Mladen Vojičić Tifa.
Danas je to neformalna himna navijača fudbalskog kluba Željezničar iz Sarajeva, a tekstom i melodijom savršeno opisuje recentnu historiju stadiona i naseljelja, koji imaju istovjetno ime kao i pjesma.
„Halidovi ljiljani“ na identičan su način postali pjesma s kojom se najsnažnije identificiraju navijači sportskih reprezentacija Bosne i Hercegovine. Raduje što su odabrali pjesmu koja ni po čemu nije vojna koračnica, što je gotovo neizvodiva uz orkestar limene muzike i što je po svom osnovnom sentimentu elegija.
U staroj Grčkoj elegije su bile pjesme kojima su se izražavale tuga i žal i nosile su, u pravilu, duboku filozofsku poruku. U kasnijoj antici, u vrijeme rimskih imperatora, elegija je dobila novo značenje, postala je, između ostalog, pjesma kojom se izražava očaj i čežnja za izgubljenom domovinom.
Najljepše tužaljke pisao je Ovidije nakon što ga je car Augustus protjerao iz Rima u crnomorski gradić Tome, danas poznat kao Konstanca. Kada čujete kako desetine hiljada bosanskih navijača, uglavnom prognanici i njihova djeca, u dalekim Sjedinjenim Američkim Državama, horski pjevaju „Halidove ljiljane“ osjetite tugu kojom su obojeni njihovi glasovi. Tuga je to za izgubljenom domovinom, koju nikada neće zaboraviti i koju u srcima nikada nisu napustili.