U svim apokaliptičnim pričama provlači se zajednička tema: sve što volite je uništeno, a ono što je preostalo postalo je ružnije, surovije i opakije. Ovo je jedno od glavnih pravila žanra; možete ga predvidjeti i biti spremni na njega, piše Collider.
Gledaoci će primijetiti da serija „Station Eleven“ ne odstupa nužno od te dosljedne teme, već jednostavno izbjegava ono očigledno. Kraj civilizacije događa se razarajućom brzinom i brutalnošću, ne ostavljajući gotovo nimalo prostora sumnji u to što se desilo. Međutim, serija se fokusira na ono što se ljudima događa nakon kolapsa, kada se prašina slegne, kada zvukovi utihnu i kada puko preživljavanje više nije tako hitno kao nešto drugo što je teško artikulisati.
Premisa na papiru zvuči dovoljno poznato: razarajuća gripa širi se svijetom, razmontirajući društvo u nekoliko dana. Električne mreže otkazuju, gradovi se prazne, a svijet kakav su ljudi poznavali nestaje preko noći.
Radnja se grana u različitim smjerovima, prvenstveno fokusirajući se na Kirsten Raymonde (Mackenzie Davis). Njen prvi susret s apokalipsom događa se dok je još bila dijete-glumac u pozorišnoj predstavi „Kralj Lir“. Kroz prva tri zastrašujuća dana vodi je Jeevan Chaudhary (Himesh Patel), stranac iz publike koji se zadesio na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.
Serija zatim skače 20 godina u budućnost. Kirsten je sada odrasla osoba koja putuje s trupom zvanom „Putujuća simfonija“. Oni izvode Šekspirove drame za raštrkane zajednice širom srednjeg zapada Amerike, male džepove života sastavljene nakon katastrofe.
Zašto je vrijedi pogledati čak i ako ste umorni od priča o pandemiji?
Postoji urođeni otpor prema seriji o globalnoj pandemiji, snimljenoj u sjeni stvarne, što je dovoljno da ljudi oklijevaju. No, „Station Eleven“ se ne zadržava tamo gdje mislite. Ona preskače „kako“ i „zašto“ i ide direktno na posljedice – na emocionalni talog koji ljudi nose kada im se oduzme sve poznato.
Umjetnost postaje vezivno tkivo, i to na vrlo praktičan način. Grafički romani se razmjenjuju među ljudima kao da su sveti spisi. Glumačke trupe izvode „Hamleta“ pred publikom koja se više i ne sjeća električnog svjetla.
Ova serija nas podsjeća da preživljavanje nije dovoljno; ono što nas čini ljudima je potreba da stvaramo, pamtimo i povezujemo se kroz priče čak i kada je sve ostalo izgubljeno.