Najlakše je reći da se stoji u prvom redu patriotizma i na braniku od nevidljivih neprijatelja pa se onda javnost, koja je pogubila brojne kriterije u društvu bez kriterija, pomiri s time da je jedan od oblika borbe primitivizam pa ga prihvati kao jedino oružje.
A nikao se drugačije, s koje god strane da se gleda, istup Zukana Heleza, ministra obrane Bosne i Hercegovine, ne može nazvati nego primitivizmom.
Nepromišljene strijele
Ozbiljan političar, kakvim se Helez želi pokazati onda kada nije na stolu u svadbenom salonu ili ponesen omamljenošću po bugojanskim kafanama, ne može sebi dopustiti da tako svetu dužnost kakva je patriotizam (i to onaj koji se odnosi samo na Bosnu) svodi na jezik kakvim svjedoče konobari dok filozofi prosipaju promile umjesto mozga za šankovima.
To što je Helez odapeo u svojim nepromišljenim strijelama, govoreći o sasvim drugoj temi, temi Sarajevo safarija, prema Željani Zovko i Maxu Primorcu (kojima se može svašta zamjeriti), pričajući o poluretardiranima i o ustaškoj kopiladi, daleko je od ozbiljnog govora čovjeka koji je na ozbiljnoj funkciji i u ulozi navodne obrane domovine u koju se taj čovjek kune.
Domovina, o kojoj se govori kao o domovini divnih ljudi, predivnog duha i humora, ne zaslužuje da joj je jezik Helezovo blebetanje niti se patriotizam gradi mržnjom.
Nesposobnost
Branio se potom ministar historijom, ali je kao poznavatelj ruskog jezika mogao nekada naletjeti na misao Georgija Valentinovicha Plehanova, osnivača Ruske socijaldemokratske radničke partije, koja barem nazivom zvuči kao Helezova stranka.
''Velik čovjek nije velik zato što njegove osobine pridaju velikim povijesnim događanjima individualnu fizionomiju, već zato što on ima osobine koje ga čine najsposobnijim za služenje velikim društvenim potrebama svoga vremena…'', kaže Plehanov.
Teško da nakon političke plitkosti ministra koji je svojevremeno sudjelovao u kreiranju obrazovnog sustava možemo govoriti o sposobnosti da se osvjetla obraz države ili da se radi o čovjeku sposobnom da na ozbiljan politički i diplomatski način odgovori izazovima koje vidi pred svojim političkim zadacima.
No, naviklo je ovo društvo koje, kako rekosmo, briše brojne kriterije, da se u javni prostor puštaju razne budalaštine i to one koje nanose štetu upravo onima koji budalaštinama kao nešto brane.
Smiješan je Helez ako misli da je postigao svojim etiketama bilo kakav efekt osim nove snage onima koji trube da se s takvim retoričarima ne može pričati o nekoj boljoj Bosni, a ni Hercegovini. Ne misli valjda srednjoškolski profesor da će se njegovo govor svidjeti i američkom predsjedniku Donaldu Trupu koji novinarke naziva kokošima i to baš u trenutku kad ga se sve jače brifira o stanju u državi čije su razroke oči uvijek uprte u njegovu zemlju.
Poderani šav
Patriotizam Zukana Heleza, od kojeg se nitko nije ogradio i rekao da je ministra malo ponijelo, malo previše, ne donosi korist ni njemu, ni njegovoj stranci, ni koaliciji, ni vlasti ni zemlji općenito. To je samo još jedan u nizu poderanih šavova u tkivu napaćene zemlje u kojoj se misli da svatko može prosuti mozak onako kako mu paše, zadovoljan što će ga par najodanijih, koji se časte po čudnim ministarskim, skupo plaćenim skupovima, potapšati po ramenu uz usklike kako im je dobro jebao nanu. I nanu naninu.
I nije u ovom bosanskohercegovačkom ludilu Helezov jezik jedini zašiljen u oštrice. Bezbroj govornika, kojima je nepromišljeno stado dalo glas ili glas onima koji su ih onda postavili na kakvo prijestolje, šilji oštrice za kidanje novih šavova.
Slušamo neprestano kako Milorad Dodik kojem su narasla nova, veća krila, sipa otrove prema Sarajevu. A onda se umjesto protuotrova načne nova politička bočica i krene s mitraljezom u nekontrolirani krug paljbe.
Što drugo očekivati od onih kojima su strelice upućene nego uzvraćanje paljbe, još žešće lobiranje o nakrivo nasađenom suživotu i pokretanje žrvnja koji će nas opet mljeti do izbora kada će se svi praviti fini zbog koaliranja i plijena i odmahnuti rukom na govor mržnje kao što se odmahnulo na ministarski ples na stolu, plaćanje druženja s braniteljima bez branitelja i pokoju šaku u kafani.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta