Udruženje “Ruku na srce” već petnaest godina predstavlja simbol humanosti, solidarnosti i nesebične pomoći ljudima širom Bosne i Hercegovine.
Od svog osnivanja 2011. godine, ovo humanitarno-volontersko udruženje kroz brojne projekte pruža podršku porodicama slabijeg materijalnog stanja, nastojeći barem malo olakšati njihovu svakodnevnicu i vratiti vjeru u ljepše sutra.
Povodom velikog jubileja organizovan je poseban program, a premijerno je prikazan i dokumentarni film “15 godina srca”, koji kroz emotivne priče i arhivske snimke donosi pregled svega što je Udruženje radilo tokom godina.
Tim povodom razgovarali smo s jednom od volonterki Udruženja, koja nam je govorila o emocijama, uspomenama i svemu onome što stoji iza petnaest godina humanitarnog rada.
Udruženje “Ruku na srce” slavi 15 godina postojanja. Možete li nam reći nešto više o ovih 15 godina koje stoje iza vas?
– U suštini, Udruženje “Ruku na srce” danas obilježava veliki jubilej – 15 godina djelovanja. Riječ je o humanitarno-volonterskom udruženju, a upravo je taj volonterski dio nešto na što smo posebno ponosni, jer je Udruženje svih ovih 15 godina opstalo isključivo zahvaljujući volonterskom radu. Udruženje pomaže porodicama slabijeg materijalnog stanja. Na početku je djelovalo na području Sarajeva, a vremenom smo se proširili na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Kroz ovih 15 godina broj izmamljenih osmijeha bio je sve veći, baš kao i broj volontera. Večeras će, povodom obilježavanja 15 godina djelovanja, premijerno biti prikazan dokumentarni film pod nazivom “15 godina srca”, koji govori o 15 godina humanitarnog i volonterskog rada.
Evo, sami ste spomenuli da nas očekuje dokumentarac. Koliko je bilo emotivno vraćati se kroz arhivu svih ovih 15 godina?
– Jako emotivno. Malo prije smo kolegice i ja govorile da ćemo večeras sve ponovo proživjeti i da ćemo sigurno biti veoma emotivni. Ali upravo je to ono što nas ispunjava ponosom i srećom, jer smo kroz svih ovih 15 godina radili zaista lijepe stvari. Kako mi često kažemo – možda ne možemo promijeniti cijeli svijet, ali je nekada i malo dovoljno da nečiji svijet učinimo ljepšim.
Da li biste mogli izdvojiti možda neki najteži ili najemotivniji trenutak u ovih 15 godina?
– To su sigurno uvijek susreti s mališanima, s djecom, tokom podjela paketića i sličnih akcija. Jedan događaj koji su mi starije kolege često prepričavale, posebno mi je ostao u sjećanju. Tokom jedne podjele paketića djevojčica je pisala pismo Djeda Mrazu i napisala: “Dragi Djeda Mraze, pokloni mi bilo šta. Volim te.” To je priča koja u svima nama probudi posebne emocije.