Neki izvori sugerišu da ga je koristio čak i pećinski čovjek, a bila je među najomiljenijim biljkama starih Egipćana. Rimljanke su čak koristile bobice ove biljke kao boju za kosu. Hipokrat, čovjek kojeg zovemo „otac medicine“, pominje zovu i naziva je „kovčegom zdravlja“ zbog njenih ljekovitih svojstava.
Tako je u narodu zova poznata kao demonsko drvo iako se od pamtivijeka ova biljka koristi u narodnoj medicini. Narodna vjerovanja mijenjala su se od sela do sela, pa se tako u nekim mjestima zova smatrala za sveto drvo. Legenda kaže da u njenim krošnjama žive vile i da će nesreća pratiti onoga ko posječe drvo zove.
Sama zova ima nevjerovatno pozitivno dejstvo na zdravlje, pa skoro da nema srpske kuće bez sirupa od zove.
Osim što osvježava i ima prijatan ukus, sirup pomaže kod pušačkog kašlja. Evo i kako da ga napravite:
U litar vode staviti cvjetove sveže zove, pa ostaviti na hladnom mjestu da odstoji 24 sata. Procijediti, pa dodati 800 grama šećera i ostaviti da odstoji još 24 sata. Sok procijediti kroz gazu i sipati u staklene flaše. Sirup piti razblažen s vodom.
U nekim krajevima seljani su sadili zovu u blizini štala kao zaštita od zlih sila, a nikako nije bilo dobro zaspati pod ovim drvetom jer vjerovanja kažu da opojni jaki mirisi mogu „poremetiti um“ onoga koji prespava tu.