Jedna potkoljenična kost, nekoliko rebara i dio donje čeljusti. To je sve što je tokom 31 godine potrage za posmrtnim ostacima žrtava genocida pronađeno od Nusmirova oca Asima Kunića.
'Pokraj njega ću stati nakon 34 godine', kaže Nusmir u izjavi za Deutche Welle.
Posljednji put vidjeli su se 1993. godine, kada je Asim svoju porodicu ukrcao u konvoj za Tuzlu. Sjećanja tada četrnaestogodišnjeg dječaka danas blijede, ali dobro pamti da je njegov otac nosio kožnu jaknu.
Dijelovi posmrtnih ostataka njegova oca pronađeni su u sekundarnoj masovnoj grobnici u Kamenici. Od tada su prošle godine, a porodica više ne želi čekati.
'Godine prolaze. Željeli smo pokopati oca dok je majka još živa, da i ona to dočeka. Barem da imamo mjesto na koje ćemo doći proučiti Fatihu', kaže Nusmir u izjavi za DW.
'Da ima svoj mezar", dodaje.
Masovne grobnice
Asim je, zajedno s još devet žrtava srebreničkog genocida, pokopan 11. jula 2026. tokom obilježavanja 31. godišnjice genocida u Srebrenici.
Na današnjoj komemoraciji je još takvih sudbina. Ni posmrtni ostaci Rame Alića, više od tri desetljeća nakon genocida, nisu pronađeni u cijelosti. Dijelovi njegova kostura pronađeni su u dvije odvojene grobnice, ali riječ je tek o polovini njegovih posmrtnih ostataka.
Vremena za pronalazak preostalih posmrtnih ostataka, kaže njegov sin Alnes, sve je manje.
'Odlučili smo pokopati barem ovaj dio koji je pronađen, da se smiri i on, a i mi. Da i ova djeca zajedno sa mnom imaju mjesto na koje mogu doći proučiti Fatihu, da znamo gdje je', govori Alnes dok mu dvogodišnja kći briše suze.
Odluka nije bila jednostavna i u Alnesu je sazrijevala godinama. Činjenica da oca nikada nije upoznao dodatno je otežavala odluku da ga pokopa iako posmrtni ostaci nisu potpuni.
'Ovo je naš prvi i posljednji susret, kako se kaže, jer sam imao manje od godinu dana kada je ubijen. Ali više nisam mogao čekati. Došlo je vrijeme', kaže Alnes.
Oca poznaje samo s jedne sačuvane fotografije.
'To je majčina uspomena i, osim njezinih sjećanja, jedina uspomena na njega.'
Mnoge žrtve genocida pokopane su uz tek jednu ili dvije kosti, a za oko 900 žrtava i dalje se traga, pokazuju podaci Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine.
'Najveći problem u procesu potrage za žrtvama genocida svakako je nedostatak tačnih i vjerodostojnih informacija o lokacijama grobnica. To nije slučaj samo sa žrtvama genocida, nego i sa svim ostalim žrtvama u Bosni i Hercegovini za kojima još tragamo', kaže Emza Fazlić, glasnogovornica Instituta.
Dodaje da se informacije o grobnicama namjerno i sistemski skrivaju, što potvrđuje činjenica da se navodi o lokacijama masovnih grobnica, temeljeni na iskazima svjedoka, često pokažu netačnima.
'To je danas naš najveći problem. Znamo da postoje svjedoci koji znaju istinu i da među nama žive ljudi koji tačno znaju gdje se nalaze grobnice, ali i dalje biraju šutjeti', kaže Fazlić.
Današnjoj komemoraciji u Potočarima prisustovali su članovi porodica ubijenih i nestalih u genocidu, preživjeli, brojne delegacije, politički zvaničnici i ambasadori stranih država.
„Ovdje se piše historija – ispisali smo je bijelim nišanima"
Posebno je potresno bilo svjedočenje Kade Hotić, članice Udruženja „Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa“.
Dok su je pripadnici Vojske Republike Srpske od 11. do 13. jula 1995. držali u hali u Potočarima, svjedočila je brojnim zločinima.
'Nikada neću zaboraviti te noći. Sjećam se majke kojoj su zaklali dijete u krilu, imalo je 13 godina. Jedna djevojčica je plakala, a majka je nije mogla smiriti. Vojnik joj je rekao: 'Ušutkaj to dijete.' Kada je majka odgovorila da ne može, uzeo je dijete i odrubio mu glavu.“
Genocid se i dalje svakodnevno poriče
Hotić kaže da su Ujedinjeni narodi izdali narod Srebrenice, koja je bila proglašena njihovom zaštićenom zonom. Ipak, kako ističe, ne krivi Ujedinjene narode kao organizaciju, nego tadašnje čelnike.
Dodala je i da se historija ne može prekrajati te da su ubijeni svjedoci te historije: „Ovdje se piše historija. Ispisali smo je bijelim nišanima."
Ni više od tri desetljeća nakon genocida žrtve i porodice ubijenih nemaju potpuni mir jer se genocid i dalje svakodnevno poriče. Izmjenama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine iz 2021. godine, koje je nametnuo tadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko, poricanje genocida proglašeno je krivičnim djelom, no zakon se u praksi gotovo i ne provodi.
Udruženja porodica žrtava i istraživači genocida godinama upozoravaju da je poricanje posljednja faza genocida te dodatna bol za porodice čiji najmiliji zaslužuju barem istinu.