Što više isplivavaju detalji vezani za smrt 11-mjesečnog dječaka iz Konjica, a koje u javnost puštaju službeno institucije i oni vezani uz njih, to je jasnije da je država Bosna i Hercegovina hladnokrvni ubojica svoje djece.
Sustav, koji je dozvolio da se oboljeli liječe sms-porukama, humanitarnim pozivima i donacijama, a da se ne mogu prebrojati skupocjeni i zloupotrebljavani službeni automobili, ništa je drugo nego sukrivac za brojne smrti koje nikako da dotaknu naše živote pa da jednom prekinemo lance okova u koje su nas silne razine, silni proračuni i silni okamenjeni obrazi spetljali.
U nekim normalnim državama
Vijest da je dijete preminulo na putu do bolnice iz jednog grada u drugi u koji ga je uputila liječnica jedne bolnice bez sanitetskog vozila podigla bi na noge u nekim normalnim državama i nekim normalnijih društvima puno više od dežurnih lajkaroša nedruštvenih mreža.
Kod nas se ipak, nakon tako strašnog slučaja, nadležno ministarstvo javilo na silu pa je silu pokušalo prosuti ljutnju na naslove u medijima.
Javila se i bolnica šturim priopćenjem u kojem je navela kako nije istina da nije bilo sanitetskog vozila na raspolaganju ali nije odgovorila na neka druga pitanja. Samo je odlučno rekla da ne želi više ništa komentirati.
Potom je policija ispričala svoju priču koja možda i najviše pokazuje u kakav su očaj stjerani oni koji traže nešto od ovog sustava. Patrolirajući mostarskim naseljem vidjeli su bračni par kako oživljava svoje dijete. Pozvali su Hitnu pomoć i pod rotacijama vodili joj roditelje i dijete u susret. Oglasila se potom Hitna pomoć koja je rekla kako djetetu nije bilo spasa kao i mostarska sveučilišna bolnica koja ništa nije mogla nego potvrditi tragediju.
Hladnoća
Oglasili su se, u svoj svojoj tuzi, i roditelji koji su javnosti pokušali dočarati aljkavost sustava kojem su morali vjerovati radi zdravlja svoga djeteta. Dogodila im se hladnoća kakvu je osjetila većina onih koji su došli među prljave zidove ustanova u kojima se šepure oni što misle da je dovoljno bijelo odijelo.
Potom se oglasila prozvana dežurna liječnica koja je priznala da je dijete pregledavala tako što je bila na telefonskoj vezi s pedijatrom koji, eto, nije mogao doći na posao jer je uganuo zglob pa je nalaze iščitavao iz poruka i savjetovao liječnicu što da radi.
A kad je ona poslala dijete u veću, sposobniju bolnicu, on joj je, kako je sama rekla, rekao da ga šalju privatnim vozilom. I tu priča o brizi za jedan život prestaje. Prekidanjem veze i nastavljanjem beskrajnog skrolanja idiotarija po društvenim mrežama.
Smrt svih nas
Smrt 11-mjesečnog dječaka iz Konjica smrt je svih nas samo mi tog još uvijek nismo svjesni. Bezbroj smo puta čuli i vidjeli u kakvoj je bolesnom stanju naš zdravstveni sustav. Bezbroj smo puta odmahnuli na to znajući kako je sve stvar politike i kako se u takve stvari ne treba petljati i da je to unaprijed izgubljena bitka.
Upućeni kažu kako je i konjička bolnica stvar politike, još jedna rupa bez dna u koju politike jedna drugoj vraćaju kusure u kojoj, igrom slučaja, jednu od glavnih uloga igra kćerka kantonalnog ministra, koji se, igrom slučaja, nije proslavio empatijom prema onima koji su tražili bolje uvjete rada.
Sve je, dakle, začarani krug i sve je dio jednog velikog bolesnog tkiva koje natapamo nečijim suzama i svojim šutnjama.
Valja se sjetiti smrti deset malenih beba u mostarskoj bolnici zbog kojih nije letjela niti jedna glava i koje će ostati upamćene po još jednoj šutnji i po bahatim opravdanjima za smrti i bakterije u na silu održanom obraćanju javnosti.
Nitko se nije obratio
Ovdje se nitko nije obratio onima koji su izgubili dijete i onima koji plaćaju sustav. U nekom normalnom društvu, ravnatelj bolnice održao bi press-konferenciju, s njim bi bila liječnica i odgovorni pedijatar, oglasio bi se ministar zdravstva, progovorila bi premijerka. Dizale bi se noge za dupe i letjele bi glave zbog odgovornosti i obraza.
Zagalamilo bi društvo. Ako ništa ono u Konjicu bi se diglo na ulice kako se diglo za život jednog semafora. Diglo bi glas za život i protiv onih kojima zakletva ništa ne znači jer ih čuvaju nečije stranačke knjižice i patriotizam koji ne liječi djecu.
Kriknulo bi ovo društvo kako su kriknuli na mostarskoj cesti otac i mati. Ako mu stranka dozvoli. Jer stranka liječi sve bolesti a sve bez iskaznice ubija.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta