Soufan centar, poznata konzultantska firma koja se bavi otvorenim prikupljanjem obavještajnih podataka, u najavi rizika za ovu godinu, na vrhu je popisa istaknula “nasilni protuvladin ekstremizam”. Prvi je signal bio Mjanmar, zatim su uslijedili ulični sukobi u Kolumbiji jer je vlada odlučila prčkati po poreznom sistemu. A onda su opet počeli protesti u Libanonu, poharanom i bačenom na koljena. Da bi se u nedjelju na ulice slilo stanovništvo na Kubi.
Sva četiri slučaja imaju zajednički nazivnik u javnozdravstvenoj krizi koja je izazvala društvene i ekonomske poremećaje u tim državama. I u svim slučajevima postoji dubinsko nezadovoljstvo vlastima. U Mjanmaru su javnosti dali malo slobode, pa je zatim htjeli oduzeti. Ljudi vole slobodu. U Libanonu je politički sistem urušen kao i ono skladište u luci u Beirutu koje je prošlog ljeta eksplodiralo i uništilo taj grad. Libanon je bio obrazac uspješne, bogate države na Levantu. Vrijednost valute je pala za 90%, vojnici odlaze iz vojske jer plaćom ne mogu prehraniti porodice, sve je više ljudi gladno, nema goriva, a sve je manje i vode (za koju treba gorivo). U Kolumbiji se srednja klasa digla na zadnje noge jer su zaključili da na njih pada teret poreznih reformi.
Odlazak braće Castro
Na Kubi su se ponadali da bi odlazak braće Castro mogao biti početak popuštanja partijske stege. Još je Raúl Castro počeo davati ekonomske ustupke. Novi je predsjednik države i Partije, Miguel Díaz-Canel, bio zraka nade, odobrio je mobilni internet. Stigle su dozvoljene društvene mreže. Koje su u arapskom svijetu pokazale da je proteste moguće voditi i bez političke organizacije, ali ako nema političke organizacije nije moguće ostvariti ciljeve protesta kad režim padne. Tunis je svijetla iznimka koja se i dalje teško muči zasluženom baštinom Arapskog proljeća.
Carolina Barrero, kubanska aktivistica, za The New York Times navodi: “Ovo su najmasovnije demonstracije protiv vlade od 1959. godine”. Tada su braća Castro došla na vlast jer je korumpirani sistem, koji je vodio diktator Fulgencio Batista y Zaldívar, došao do vrhunca nakon kojeg dolazi krah. Dobro je to prikazano u legendarnom Kumu II.
Lako se složiti s gospođom Barrero. Komunistički je režim proteklih godina davao sitne ustupke na ekonomskoj razini kako bi primirio srednju klasu (revolucije počinju kad srednja klasa osiromaši). Izostale su reforme nužne za otpornost sistema. Ne provode se jer bi se njima otvorio prostor za ekonomski upliv kubanske zajednice iz SAD-a što bi kao posljedicu imalo nagrizanje političkog sistema, jednopartijske države. Zato Kuba ne želi slijediti sistem Narodne Republike Kine. Dok je globalni turizam rastao, situacija je bila podnošljiva jer se uz taj privredni sektor, zahvaljujući koruptivnom sistemu, stanovništvo nekako uspijevalo ekonomski održati. A i država je zarađivala čvrstu valutu. Kojom je mogla namirivati potrebe sistema koji održava vlast, a preteklo bi i za javnost.
Virus sve promijenio
A onda je na scenu stupio covid-19. Koji vlasti nisu mogle prozvati imperijalističkim virusom jer je, eto, došao iz formalno komunističke Narodne Republike Kine. Formalno jer je riječ o sistemu državnog kapitalizma. Još uvijek uspješnog. Taj je nesretni otrov (sadržaj latinskog izraza “virus”) zatrovao javnost, uvjereni su u Partiji. Javnost se, naime, suočila s gotovo nevjerojatnom činjenicom: da kubanski, toliko hvaljeni javnozdravstveni sistem, nije u stanju sačuvati stanovništvo od pandemije. Ljudi obolijevaju i umiru kao da je riječ o nekom imperijalističkom sistemu. Zemlja je napravila vakcinu, ali je vakcinisala nešto manje od 2 miliona stanovnika (od 11 miliona). Jer, da bi se pravila vakcina treba kupiti sastojke, a za to treba solidna valuta. Kojom se kupuje i hrana. I sad je nema, ni valute ni hrane, ni lijekova. Ljudi su gladni i bolesni. Tako nastaje kritična masa koja može srušiti vlast. Ekonomija je prošle godine pala za 10,9%, a ove godine, dok većina zemalja bilježi rast, na Kubi traje regresija i to za 2% do juna. Bez naznaka da bi se stanje u dogledno vrijeme moglo poboljšati.
Gospođa Barrero tvrdi da su protesti bili “spontani, frontalni i moćni”. Sasvim je razumljivo da će mnogi sada upirati prstom u CIA-u kao podstrekača nereda. To tvrde i danas za Arapsko proljeće iako postoji cijeli niz argumentovanih dokaza da je izbilo spontano. Kao i protesti na Kubi. Dovoljno se samo upitati je li sada američkom predsjedniku Joeu Bidenu, kojeg čekaju teške borbe u Kongresu da bi progurao ključni zakon o oporavku, oportuno otvarati ozbiljnu političku krizu na geopolitički osjetljivom otoku. Dok se usredotočava na ograničavanje Rusije u Crnom moru, traži rješenje za ostanak u Središnjoj Aziji te vodi višedimenzionalni sukob s Narodnom Republikom Kinom. Kad je riječ o Kubi nije bilo pitanje hoće li doći do protesta nego kad će. I zato je logično zaključiti da je Washington mogao mirno čekati da dođe do unutarnjeg izgaranja. Konačno, previše se američkih administracija opeklo na Kubi, piše Jutarnji.hr.
Šta će Washington?
No, sasvim je sigurno da će Washington na svaki način nastojati održati proteste na životu, pomoći u stvaranju uvjeta da se prošire i zaprijete režimu. Dok će Moskva, a i Peking nastojati priskočiti u pomoć režimu. Oba ta režima ne smatraju da narod ima pravo reći što misli.
Kuba je geopolitički trn u oku Washingtonu još od 1959. godine (iako su odnosi u početku bili dobri, ali je onda u jednadžbu kao očekivana varijabla uskočio SSSR i rakete). Otok predstavlja jedinstvenu prijetnju američkoj terioriji inače maksimalno zaštićenoj sa dva okeana (sve dok al-Qa'ida nije shvatila da može izvesti napad u zemlji). Njegov povratak pod okrilje SAD-a bio bi velika geopolitička pobjeda (Barack Obama je to kanio postići postupnim ublažavanjem sankcija i ekonomskom saradnjom, Donald Trump je mislio da će bolji rezultat postići pritiskom - što nije dalo željeni rezultat ni ovdje ni u Iranu).
Možemo stoga očekivati asimetrični, hibridni sukob velikih sila i na Kubi. Izgledno je da će režim uspjeti kratkoročno suzbiti proteste, ali je pitanje u kojoj je mjeri sposoban izdržati novi pritisak. Šta ako vojska, kao u Tunisu, stane uz protestante (obični vojnici i niži časnici ne dijele blagodati vrhuške). Među protestantima su mladi koji se ne sjećaju Fidela niti gaje revolucionarni žar. Žele biti gosti u hotelima koje gledaju izvana ili u njima rade kao pomoćno osoblje.
Kuba ulazi u kolebljivo razdoblje koje neće stati niti kako se režim sada očuva. SAD je dobio input o slabosti sistema. Neće dopustiti da komunisti pokrpaju bugove.
