Kada biste plutali kroz vakuum svemira bez odijela, kratki trenuci prije vaše smrti bili bi potpuno tihi. To je zato što u svemiru materija jednostavno nije dovoljno gusta da prenese zvučni talas s jedne čestice na drugu.
Zvuk se prenosi kada se čestice u nekom mediju sudaraju, prenoseći energiju koja, kada stigne do naših ušiju, izaziva vibriranje osjetljive bubne opne. Ali to ne znači da ne možemo doživjeti svemir kroz zvuk. Naučnici su pronašli više načina da kosmičke signale prevedu u zvučne pejzaže koji su divlji, neobični, pa čak i naučno korisni.
Dekodiranje tišine
Proučavanje svemira svodi se na prevođenje signala u smislene informacije. Većina signala koje primamo su dio elektromagnetnog spektra, dok su drugi mjerenja talasa u plazmi ili gravitacionih talasa u samom tkivu prostor-vremena. Sami po sebi, ti signali nemaju značenje za naša čula; prvo moraju biti dekodirani i prevedeni u oblik koji možemo razumjeti.
U astronomiji se veliki dio podataka prevodi u vizuelni oblik, ali nekada ima više smisla prevesti ih u zvuk. NASA-in projekt sonifikacije podataka, naprimjer, direktno konvertuje vizuelne podatke u zvuk, tačke svjetlosti pretvaraju se u muzičke note. U drugim slučajevima, talasi pritiska oko crnih rupa ili talasi plazme mapiraju se u frekvencije koje ljudsko uho može čuti.
Sunce bi nam probilo bubne opne
Svako tijelo u Sunčevom sistemu proizvodi svoj jedinstveni zvučni pejzaž. Sunce bi, naprimjer, "urlalo" dok se njegova površina talasa s konvekcionim ćelijama većim od američke države Teksas. Naučnici procjenjuju da bismo, kada bi se zvuk mogao širiti kroz svemir, Sunce čuli kao konstantnu buku jačine oko 100 decibela, što je dovoljno da probije bubne opne.
S druge strane, Saturn i Jupiter, sa svojim složenim sistemima prstenova i mjeseca, proizvode signale koji, kada se prevedu, zvuče kao jeziva muzika vanzemaljskih kultura.
Fosilizovani zvučni talasi
Prve zvuke iz svemira zabilježio je astronom Karl Gute Janski 1933. godine pomoću rotirajućeg radio-teleskopa. Otkrio je uporan pozadinski šum koji je zapravo bio radio-emisija iz samog srca mliječne staze.
Prevođenje ovih podataka u zvuk nije samo zabava. Ono pruža drugačiji način pristupa podacima, što pomaže naučnicima da uoče fine detalje koji bi im vizuelno mogli promaći. Iako sam svemir ostaje tih, uz malo tehnološke domišljatosti možemo "otvoriti uši" prema kosmosu i doživjeti prostor-vrijeme na potpuno nov način.