Posljednjih dana, Balkan je još jednom bio u centru međunarodnih vijesti. Ovaj put, kao i mnogo puta tokom prethodnih godina, u fokusu izvještavanja bili su neredi u sjevernom dijelu Kosova, tačnije u općinama u kojima živi uglavnom stanovništvo kosovskih Srba, u Sjevernoj Mitrovici, Zvečanu, Leposaviću i Zubinom Potoku.
Lokalni, regionalni i međunarodni mediji bili su preplavljeni prizorima koje su mnoge podsjetili devedesetih godina, najkrvavije ere nedavne historije Evrope, ako je već Balkan Evropa.
Na sjeveru Kosova vidjeli smo raspoređivanje specijalnih jedinica kosovske policije, vidjeli smo oklopna vozila, vidjeli smo mirovne snage KFOR-a spremne za akciju i vidjeli smo mnoge lokalne stanovnike (neki od njih s preostalim maskama pandemije COVID-a) kako izlažu zahtjeve koji su se uskoro pretvorili u nasilje, pucnjavu, batine palicama, šok bombe i suzavac.
Kako je došlo do ove situacije?
Mi koji živimo na Kosovu vidjeli smo ove prizore mnogo puta u protekle 23 godine, otkako su vojne i policijske snage Srbije povukle i ustupile mjesto mirovnoj misiji KFOR-a (skraćeno za Kosovo Forces) i Privremenoj međunarodnoj misiji Ujedinjenih nacija na Kosovu (UNMIK).
I dok je u dobrom dijelu Kosova uspostavljena i operacionalizirana privremena administrativna misija, sjeverni dio Kosova (koji se graniči sa susjednom državom, Srbijom) nikada nije prihvatio stvarnost 1999. godine i to je, između ostalog, značilo bojkot svega što dolazi od ostalog dijela Kosova. Vrhunac je postignut 2008. godine kada je Kosovo proglasilo nezavisnost, a ovim korakom taj bojkot je poprimio još ozbiljnije proporcije kad je postalo jasno da bi Kosovo trebalo proširiti svoju vlast i na taj dio Kosova – dio koji, ironično, desetljećima nije plaćao čak ni račune za struju.
I taj bojkot – svakako potaknut državom Srbijom, kojoj, bilo za domaću potrošnju ili za proširenje svog utjecaja u regionu, uvijek ide u prilog takve nevolje – poprimio je još ozbiljnije proporcije, uz eskalacije situacije, kad god bi institucije Republike Kosovo pokušale uspostaviti red i zakon u tom dijelu zemlje.
U jednom od takvih pokušaja, u julu 2011. godine, snajperisti na sjeveru zemlje ubili su Envera Zymberija, policajca Republike Kosovo.
Šta žele Srbi na sjeveru Kosova?
Nakon mnogih pregovora između Kosova i Srbije, koje je uvijek posredovala Evropska unija, postavljeni su mnogi zahtjevi za ‘normalizaciju odnosa’ između dviju zemalja, a na jednom od desetina takvih sastanaka, 2013. godine postignut je sporazum, poznat kao Briselski sporazum, koji je između ostalog predviđao uspostavljanje lokalne samouprave u sjevernom dijelu zemlje, poznat kao Zajednica općina sa srpskom većinom.
I dok su opozicija i kosovska javnost generalno posmatrali tu organizaciju sa sumnjom, bojeći se neke nove Republike Srpske na Kosovu, srpska strana je bila odlučna da takvu stvar nužno treba sprovesti, a na posljednjim sastancima koji su održani između premijera Albina Kurtija i Aleksandra Vučića, prema medijima, rečeno je da je Zajednica bila prva tačka za sprovođenje okvirnog sporazuma za normalizaciju odnosa između dvije zemlje.
S druge strane, u svjetlu nastojanja Kosova da proširi vladavinu prava u ovom dijelu zemlje, kada je donesena odluka o zamjeni registarskih oznaka Srbije registarskim oznakama Kosova, srpski poslanici Srpske liste, zajedno s gradonačelnicima sjevernih općina, sucima, upravom i policijom, predali su svoje mandate i podnijeli ostavku od svih javnih mjesta, kao odgovor na ovu odluku Vlade Kosova.
I nakon što je Vlada Kosova proglasila vanredne izbore u tim općinama (koje je bojkotovala srpska većina ove oblasti) i nakon što su izabrani novi albanski gradonačelnici – počeo je sav haos.
Kako riješiti nerješivo?
Uz bojkot svih kosovskih institucija na centralnom i lokalnom nivou, uz davanje ostavke od svih javnih položaja, jasno je da se srpska zajednica teško može vratiti u institucije bez velike ‘mrkve’ od strane Međunarodne zajednice.
A ova mrkva će vjerovatno biti Zajednica sa proširenim ovlastima, u skladu sa Ustavom Kosova (nešto što se ne može uraditi vrlo lako, ako uzmemo u obzir da je Ustavni sud nedavno odbacio kao neustavno predloženi statut za osnivanje Zajednice opština sa srpskom većinom).
S druge strane, osnivanje takve Zajednice bilo bi u suprotnosti sa svim obećanjima koja je aktuelni premijer, Albin Kurti, dao svom biračkom tijelu prije izbora, ali i cijelom uzroku ovog političkog pokreta koji je došao na vlast na račun svoje oštre pozicije prema Srbiji.
Isto tako, svako dugoročno rješenje za Kosovo svakako se može odraziti u regionu, u zamrznutim sukobima u Bosni i Hercegovini, u statusu Albanaca u Preševskoj dolini i u Sjevernoj Makedoniji, ali i šire.
Možda se i zbog toga kosovski čvor ne rješava – jer bi svako rješenje moglo stvoriti više problema za međunarodnu zajednicu nego održavanje status quo-a koji građani Kosova, ali i oni sa sjevera zemlje, najviše trpe.
(Autor teksta je freelancer i prevodilac iz Prištine)