"Žalosno je što ličnost na najvišoj funkciji reproducira revizionistički stereotip o kažnjavanju Srba internacijom u Jasenovac zbog njihovog otpora državi. Nakon Tuđmana, to nije činio nitko od visokih dužnosnika", komentirao je historičar Milan Radanović za Portalnovosti tvrdnje predsjednika Milanovića o stradanju Srba, jer su "pružali otpor".
Nakon odavanja počasti ubijenima u Jasenovcu, predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, odgovarajući na pitanje zašto se na tom mjestu izbjegava govoriti o genocidu, odgovorio je da se u Drugom svjetskom ratu u Jasenovcu dogodio genocid, ali prije svega prema Jevrejima, te kasnije prema Srbima, i to isključivo onima iz Potkozarja. Srbi su, kaže dalje predsjednik države, pružali otpor, zbog čega su bili tretirani kao neprijatelji, a njih se ne ubija u logoru, dok su Jereji bili neutralni i ne bi uzeli oružje u ruke da ih nisu počeli ubijati.
Komentar o ovim tvrdnjama dao je historičar Milan Radanović, ali prije toga, evo šta je Milanović rekao.
- Ovdje je bio genocid i to prije svega genocid nad Židovima, da se razumijemo. Ovdje su završili školski prijatelji jedne meni jako bliske osobe iz Slavonskog Broda 1941. godine. Liberalni Židovi iz hrvatskih gradova, bilo ih je malo, bili su eksterminirani. Rasni zakoni doneseni su prije svega zbog Židova. Onda dolazimo na Srbe koji su ovdje najmasovnije ubijani, ali su ciklus i dramatika ubojstava bili drugačiji. Jedno su bili Srbi iz Potkozarja, koji su najveće žrtve i nad kojima je proveden genocid. Drugo su bili Srbi iz Zagreba koji su pokupljeni. Neki su ostali raditi i bili ugledni doktori poput Julija Budisavljevića, znate sve o tome, a neki su bili viktimizirani. Treći i najstrašniji primjer su Romi, kako su ih tada "lijepo" zvali Cigani, a koji uopće nisu znali da je izbio rat i bili su prijetnja ne znam kome, valjda Hitlerovim sanitarnim inspektorima, na što su se navukli hrvatski nacisti, koji prije nisu imali negativan povijesni odnos prema Romima, baš kao ni prema Židovima, koji su skupili Rome i ovdje ubijali i muškarce i žene i djecu, a da ovi uopće nisu znali što im se događa.
To je možda najgori primjer postupanja prema ljudskom biću koje je potpuno nevino, jer Srbi su pružali otpor i to, po meni, sa zakašnjenjem. Trebali su ranije početi. Bili su neprijatelji, a zna se kako se u ratu postupa s neprijateljima. Ne ubija ih se u logoru. Židovi su bili neutralni građani i vjerojatno nikad ne bi izabrali oružje, ali ovi su ih počeli ubijati od prvog dana da se dodvore nekom tadašnjem - neću reći Bruxellesu - nego Berlinu, potpuno suludo i na štetu hrvatske nacija i naroda koje sada i ja predstavljam. Jeste li zadovoljni mojim odgovorom? – kazao je Milanović.
Koliko je predsjednikovo predavanje iz historije Drugog svjetskog rata u skladu s onim što se uistinu dogodilo, govorio je Milan Radanović, historičar koji se niz godina bavi upravo ovom temom.
Evo što on kaže:
- Prvo, mislim da je jako važno to što je predsjednik Milanović naglasio da je Jasenovac mjesto genocida. Važno je jer tu činjenicu izbjegavaju konstatirati pojedini državni predstavnici, pri čemu uvijek treba podsjećati da država financira djelatnost pojedinih negacionističkih udruženja koja drastično umanjuju broj žrtava Jasenovca, a samim tim negiraju karakter zločina koji se dogodio u Jasenovcu.
Međutim, predsjednik je već u drugoj rečenici zapao u kontradikciju tvrdeći da je Jasenovac „prije svega“ bio mjesto genocida nad Židovima. Potpuno je izlišno praviti distinkciju među žrtvama genocida u Jasenovcu jer svi oni, bez obzira da li su bili židovskog, romskog ili srpskog etničkog porijekla - ubijeni su prije svega zbog svog etničkog porijekla. Osim toga, genocid nad Srbima u NDH nije sprovođen samo u logorima niti samo u jednom logoru... Znači li to da su Srbi ultimativne žrtve ultimativnog genocida u NDH? Naravno da ne znači.
Zatim, kada govori o žrtvama genocida nad Romima i Židovima u Jasenovcu, predsjednik sugerira kako su ustaše izvršili istrebljenje ta dva naroda jer su se time pokušali dodvoriti nacističkoj Njemačkoj. To je također vrlo opasna simplifikacija budući da ta teza ignorira da su ustaše ubijali pripadnike ta dva naroda - prije svega zato jer su ustaški pokret i ideologija bili rasistički.
Zatim dolazimo do najproblematičnijeg dijela izjave predsjednika Milanovića. Nakon što je konstatirao da je genocid nad Romima u Jasenovcu bio zločin nad potpuno nevinim bićima, što je nesumnjivo točno, ponovo je načinio distinkciju među narodima žrtvama genocida - „jer Srbi su pružali otpor“. Znači li to da oni koji su ubijeni jer su pružali otpor, bez obzira da li su bili Srbi, Hrvati itd., nisu bili nevini, odnosno da su nešto skrivili? Umjesto da se tu zaustavio, predsjednik je nepromišljeno nastavio: „Bili su neprijatelji, zna se kako se postupa s neprijateljima - ne ubija ih se u logoru. Židovi su bili građani - neutralni. Ne bi vjerojatno nikad izabrali oružje.“
Prvi srpski zatočenici logora Jasenovac bili su srpski muškarci koji su preživjeli logore u tzv. Gospićkoj grupi logora da bi potom bili deportirani u Jasenovac. Većina ih je uhapšena tjednima prije otpočinjanja bilo kakvog otpora protiv ustaške NDH. Prve srpske zajednice koje su kolektivno internirane u logor Jasenovac bile su srpske zajednice iz naselja u jasenovačkoj općini, internirani aprila i maja 1942. - bez da je itko od njih participirao u ustanku protiv ustaške NDH.
Štoviše, svi oni su prethodno prihvatili rimokatoličku vjeroispovijest čime su iskazali svoju lojalnost. Ogromna većina Srba interniranih u Jasenovac nije učestvovala u oružanom ustanku protiv NDH. Većina njih internirana je sa teritorije koja nije bila pod kontrolom partizana, pri čemu nisu rijetki primjeri da su internirana čitava sela iz kojih nijedan stanovnik nije otišao u partizane, ili je partizanima pristupio tek poneko od mještana, nastojeći time izbjeći hapšenje i stradanje.
Pritom, također je vrlo često riječ o selima koja su nekoliko mjeseci prije internacije kolektivno prihvatila rimokatoličku vjeroispovijest. Svi oni su internirani prvenstveno zbog njihove etničke pripadnosti. Da je to tako govori i činjenica da ustaše nisu vršili kolektivnu internaciju svih mještana nekog hrvatskog sela iz koga je određen broj mještana otišao u partizane, ali jesu to činili sa stanovnicima srpskih sela. Uostalom, nema ničeg spornog u pružanju otpora jednom rasističkom i fašističkom režimu koji sprovodi genocid. To su znali i mnogobrojni Hrvati koji su se suprotstavili tom režimu s puškom u ruci. Biti neprijatelj ustaškoj NDH značilo je biti neprijatelj najvećim neprijateljima hrvatskog naroda.
Iako sam uvjeren da predsjednik Milanović to zna, žalosno je što ličnost na najvišoj javnoj funkciji reproducira revizionistički stereotip o kažnjavanju Srba internacijom u Jasenovac zbog njihovog otpora državi. Nakon predsjednika Tuđmana to u javnosti, koliko znam, nije činio nitko od osoba koje su obavljale dužnost predsjednika – zaključuje Radanović
