Olimpijske igre u Tokiju posebne su po mnogočemu, prije svega zbog vremena i uslova u kakvima se održavaju, ali obilježila ih je i još jedna sitnica koju je malo ko spomenuo.
Bio je 29. juli 2021. ljeta Gospodnjeg kada je Alessandra Perilli, 33-godišnjakinja iz Borgo Maggiorea, na strelištu Asaka pucala trap vrijedan srebrne medalje. Dva dana kasnije Perilli je zajedno sa Gian Marcom Bertijem osvojila i broncu u mješovitom trapu, ali njen je prvi rezultat bio je važniji i zapravo historijski. Bila je to prva olimpijska medalja ikad za San Marino, zemlju od 30-ak hiljada stanovnika, kojoj su ovo bile ukupno 15. Igre. To je ujedno značilo da se lista evropskih zemalja koje su nastupile na Igrama, a nikad nisu osvajale olimpijsku medalju skratila na tek pet imena. Na postolje se na najvažnijim sportskim igrama naše civilizacije nikada nisu popeli predstavnici Albanije, Andore, Malte, Monaka…
I, naravno, Bosne i Hercegovine.
Svake Olimpijske igre u ovoj zemlji otvore istu raspravu o talentu i kvaliteti sportaša i sportašica s jedne, odnosno ulaganjima i sistematskom razvoju sporta s druge strane. Rezultati individualaca se evaluiraju kao u normalnim zemljama, prema njihovu konkretnom učinku u odnosu na konkurenciju, ali se kritike često balansiraju sada već višedesetljetnom pričom o nepostojećoj strukturi i mizernim ulaganjima u apsolutno sve segmente sporta. I nakon Tokija priča je suštinski ista, samo ju je dodatno zakompliciralo to što su se ljudi nadali.
U glavni japanski grad je kao europska juniorska prvakinja u 100 metara leptir stilom otputovala Lana Pudar, koja je u siječnju proslavila 15. rođendan. Seniorska državna rekorderka u tri discipline prije Olimpijskih igara plivala je vremena koja bi u Riju prije pet godina garantirala finale, a na seniorskom Europskom prvenstvu čak i medalju. Rezultata gladna nacija vidjela ju je kao svoju nadu; supertalentiranoj, ali ipak 15-godišnjoj djevojčici polufinale je pobjeglo za dlaku.
Za to je vrijeme 19-godišnji i dotad za većinu anonimni Nedžad Husić u kategoriji do 68 kilograma došao do polufinala u teakwandou. Brzo guglanje većini je pokazalo da je na proljeće bio srebrni na Evropskom prvenstvu, pa je za jedno jutro odjednom postao najveća nada čitave zemlje. Poražen je u polufinalu i repasažu te ostao bez medalje, ali s petim mjestom kao najboljim plasmanom jednog olimpijca iz BiH.
Mesud Pezer je u kvalifikacijama bacio kuglu do treće najduže udaljenosti, u teoriji bronzane daljine, a onda u u finalu dvaput prestupio, pa iz trećeg pokušaja bacio do 11. mjesta.
I naravno, kao svojevrsna personifikacija bosanske olimpijske godine, na sceni je bio i Amel Tuka. I on je, kao i svi nabrojani, kroz svoju karijeru pokazao da je u svojoj disciplini jedan od boljih, jedan od onih koji može konkurirati i pokušati ostvariti rezultat. Pa su i očekivanja bila velika, pogotovo nakon što je gotovo rutinski ušao u atletsko finale na 800 metara. Međutim, to je jedna od taktički najtežih trkačkih disciplina i Tuka je svoju utrku u kojoj je zaradio i ozljedu završio kao šesti. To je, kao i kod svih ostalih, bilo okidač za priču o kvaliteti s kojom je možda mogao više, samo da su se svi faktori poklopili.
Tokom svakih Igare, bilo zimskih ili ljetnih, na pamet mi padne intervju koji sam radio 2008., a koji sam i ranije spominjao na ovom mjestu. Bio sam naivni mladi novinar koji je za novogodišnje izdanje lokalnog dnevnika intervjuirao Marijana Kvesića, u to vrijeme predsjednika Olimpijskog komiteta BiH. Povod su bile nadolazeće Igre u Pekingu, na kojima je BiH imala tek petoro predstavnika — od kojih je najbolji rezultat napravio Hamza Alić 17. mjestom u kugli — a slatkorječivi je predsjednik pričao o planovima za budućnost.
Bivši Veležov nogometaš i funkcionar, koji je kasnije radio i u Zrinjskom, u tom je trenutku već iza sebe imao petogodišnji mandat u tročlanom predjedništvu OKBiH — naravno, čine ga jedan Srbin, jedan Hrvat i jedan Bošnjak — i zvučalo je kao da je ono što govori sasvim legitimno i dobro isplanirano, da je potpuno svjestan odgovornosti koju preuzima izgovorenim riječima koje će završiti u naslovu. On je, naime, tada poručio da će Bosna i Hercegovina u Londonu 2012. sasvim sigurno imati najmanje 50 sportaša, od kojih će dio njih biti i u borbama za prvu medalju.
Četiri godine kasnije u Londonu je BiH predstavljalo šestoro sportaša od kojih nitko nije uspio ući u finale u svojoj disciplini. U Riju ih je bilo 11, opet bez finala, dok je u Tokio doputovalo njih sedmoro. U Vancouveru je na zimskim Igrama bilo petoro predstavnika BiH, isto kao i u Sočiju, još četvoro ih je bilo u Pyeongchangu. Dakle, da pojednostavimo, od tog intervjua s Kvesićem, u kojem je najavio 50 sudionika u Londonu, prošlo je 13 godina, u kojima je — zaključno s današnjim povijesnim Pezerovim nastupom u finalu kugle — na sedam Igara nastupilo ukupno 43 sportaša i sportašica iz Bosne i Hercegovine.
U međuvremenu je jedina konstanta za svo to vrijeme predsjedništvo OKBiH. Kvesićev mandat započeo je 2002., a pet godina kasnije pridružili su mu se Izet Rađo i Siniša Kisić, koji je lani preminuo. Njega je naslijedio Milanko Mučibabić, koji je u tom organu bio od 2002. do 2007., dok su preostala dva člana predsjedništva u najnovijem mandatu — onom koji traje od 2020. do 2024. — Izet Rađo i Marijan Kvesić.
I to je zapravo suština priče o bosanskohercegovačkom sportu i društvu uopće. Ovdje nitko ne snosi odgovornost za ono što radi i govori.
Niko.
Nemojte pogrešno shvatiti, ne radi se tu o samo o trojici ljudi, oni su u ovoj priči gotovo nebitni i samo su simbol za sve što se događa oko nas. I naravno da ni oni sami ne mogu napraviti puno, ne u uvjetima kakvi vladaju u samom društvu. Štoviše, svi sportaši ističu da im je OKBiH pružio najbolje moguće uvjete i pomogao im da se spreme za Igre. Međutim, sport je već desetljećima samo kolateralna šteta kaosa koji političko-kriminalne elite godinama stvaraju kako bi lakše kontrolirale situaciju i prilagođavali je svojim osobnim potrebama. S druge strane, to stvara savršen alibi za sve kvesiće, rađe i mučibabiće, sve one koji su se našli na odgovornim funkcijama, ali ne snose odgovornost, jer, eto, nije do njih, pa ni nema razloga da pokušavaju.
Bosna i Hercegovina je zemlja bez sistema; zemlja u kojoj ne postoji amaterski, odnosno masovni sport. Ne postoji plan kojim bi se netko, bez obzira na godine, privukao na aktivno bavljenje sportom, pogotovo nekim od onih izvan liste najpopularnijih timskih, i otud tako mali broj sportaša na Igrama. Štoviše, većina olimpijskih sportova gotovo da i ne postoji u BiH — gimnastika, atletika, plivanje i skijanje trebali bi biti logični — a ne postoje osnovni uvjeti ni za bavljenje onim najbazičnijim. Pudar je do Olimpijskih igara dogurala iako u Mostaru nema bazen; Pezer i Tuka veći dio karijere provode u inozemstvu jer su kod kuće uvjeti puno lošiji.
Sistemska korupcija i protekcija pri kadroviranju čak i na najnižem stupnju dovela je do potpune degradacije nastavnog kadra, pa je sasvim logično da BiH nema ni školski sport koji bi trebao biti osnova, pogotovo za omasovljivanje bazičnih i individualnih sportova, u kojima bi iz većeg bazena bilo lakše pronaći buduće olimpijce. Sada bazen ne da je smanjen, nego gotovo da ne postoji. Sport u BiH postoji isključivo zahvaljujući entuzijazmu individualaca i njihovu pretvaranju kamenja u dijamante.
I zato je besmisleno i nepravedno nakon još jednih Igara kritizirati sportaše i sportašice.
Istina je, naravno, da su neki od njih mogli bolje, da su neki potpuno podbacili, isto kao što je istina i da su neki ove Igre odradili iznad svojih mogućnosti ili naprosto postigli realan rezultat. To je sport i to je sasvim normalno, ali je isto tako činjenica da je to njihov sport i njihov rezultat, do kojeg su došli isključivo vlastitom zaslugom i borbom sebe i svojih timova s vjetrenjačama, još otkako su prvi put i pokušali odraditi neki trening.
I možda će medalja jednog dana i doći; možda će BiH jednog dana i konačno iskočiti s one liste, ali to neće biti naša medalja, to neće biti medalja koju je Bosna i Hercegovina kao zemlja zaslužila; bit će to isključivo rezultat ludog entuzijazma, čelične volje i napornog rada, usprkos svemu što je BiH kao država napravila.
