Na užas većine birača SDP-a Zoki se prometnuo i u lojalnog partnera čudesno bogatog Dragana Čovića, predsjednika HDZ-ta BiH, bivšeg komunističkog muftije koji je zbog gospodarskog kriminala i odležao par godina u bajbuku, piše Zrinka Vrabec u svojoj kolumni za Nacional pod naslovom “Otrovna politika: licemjerje Bosnu razbija”.
U nastavku prenosimo ovaj tekst u cijelosti, bez izmjena.
Nema sumnje da je svima u regionu laknulo kada je vožd bosanskih Srba Milorad Dodik, koji je nedavno održao dernek povodom proslave neustavnog Dana Republike Srpske, izjavio da je situaciju u BiH moguće riješiti isključivo posredovanjem Erdoğana, Vučića i Milanovića. Kakva Europa, kakva Amerika, kakvi bakrači! Od svih izaslanika, visokih povjerenika i predstavnika demokratskog zapada, samo Recep Tayyip, Aca i Zoki razumiju Milorada i njegove separatističke težnje i on samo njima vjeruje. E, pa u lijepom se društvu našao rvacki predsjednik – ne zna se tko je među njima veći demokrat i tko više poštuje ljudska prava i slobodu medija ili nacionalnih manjina. Još im samo fali Viktor Orbán, kojeg gazda Milorad nekim čudom nije spomenuo, pa da doživljaj bude potpun.
Eto, takav je međunarodni potencijal predsjednika Republike Zorana Milanovića, izabranog glasovima lijevih birača koji ni u snu nisu očekivali da će se njihov kandidat pretvoriti u političkog saveznika kreature koja blokira rad federalne vlade BiH, negatora Srebrenice, obožavatelja Ratka Mladića i Radovana Karadžića optuženog za korupciju i razne kriminalne radnje, zbog čega mu je zabranjen ulaz u SAD i neke europske države. Upravo iz tih razloga bivši predsjednici Stipe Mesić i Ivo Josipović s njim nisu željeli imati posla. Za razliku od Zorana, koji je Dodika ljubazno pozvao na druženje tête-à-tête na Pantovčaku. I nedugo nakon toga i sam počeo propitivati definiciju genocida u Srebrenici i optuživati Bošnjake da se prave većim žrtvama no što jesu.
S druge strane, od silne želje da zaštiti interese Rvata – a osobito Hercegovaca – u komšiluku, Milanović je svojom neobuzdanom retorikom, izbjegavanjem posjeta Sarajevu, vrijeđanjem i omalovažavanjem Željka Komšića, hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH kojeg je višekratno nazivao parazitom, kao i odlikovanjem optuženih ratnih zločinaca iz redova HVO-a, daleko nadmašio HDZ, pa čak i njegova ministra vanjskih poslova Gorana Grlića Radmana, koji prema susjednoj državi, u kojoj je rođen, gaji posebne osjećaje.
Na užas većine birača SDP-a Zoki se istovremeno prometnuo i u lojalnog partnera čudesno bogatog Dragana Čovića, predsjednika HDZ-ta BiH, bivšeg komunističkog muftije koji je zbog gospodarskog kriminala i odležao par godina u bajbuku. Taj i takav Dragan Čović, koji još uvijek nije odustao od sna neumrlog Franje o „velikoj Hrvatskoj“, misli da mu je glavni grad Zagreb, a ne Sarajevo, baš kao što njegov pajdo, živopisni Milorad Dodik, smatra da je Beograd njegova prestonica. Pored svega navedenog, Čović je ostao dosljedni promotor nelegalne tvorevine Herceg-Bosne čije je čelnike Haaški sud osudio na ukupno 111 godina zatvora. Zar to predsjednik Republike Hrvatske ne zna? Je li njegova politika prema Rvatima u BiH populizam, pragmatizam ili najobičnije licemjerje?
Naime, godinama svjedočimo protuprirodnom bludu između Čovića i Dodika, dvojice starih komunjara koji su u skladu s novim okolnostima postali nesmjenjivi šefovi nacionalističkih stranaka i osim talenta za sumnjivo gomilanje para, dijele i strast prema razbijanju BiH u paramparčad. A dijele i podjednaku nesnošljivost prema Bošnjacima, odnosno Muslimanima, koje bi rado zgurali u Kanton Sarajevo. Njih dvojica ko prst i nokat rovare protiv federalnih institucija u Sarajevu, u čemu im suptilnu podršku daju i rvacki premijer Andrej Plenković i srpski predsjednik Aca Vučić-Vučko. Obojica licemjerno glumatajući da se zalažu za provedbu Daytona i teritorijalni integritet BiH.
Čini se da slične ideje ima i Orbánov čovjek u Europskoj komisiji Olivér Várhelyi, povjerenik za proširenje, koji suprotno deklarativnoj politici EU-a, zapravo podržava Dodikov separatizam. A upravo bi povjerenik za proširenje Europske komisije trebao biti taj koji će ispred Bruxellesa inzistirati na cjelovitoj Bosni i Hercegovini. Doista, licemjerju, i to europskom, nikad kraja!
A kad smo već kod licemjerja, nakon svega što znamo o odnosu Zorana Milanovića i Dragana Čovića s Miloradom Dodikom, bilo je zanimljivo gledati i slušati kako su se oko Milorada Pupovca i njegove nazočnosti na proslavi Dana Republike Srpske uskokodakali i mediji i političari u Rvata. Probudio se i HDZ-tov spavač, posrnuli vođa stranke Tomislav Karamarko, pozivajući svog europćanskog nasljednika Andreja Plenkovića na raskid koalicije s Pupovčevim SDSS-om, dok moralizatori i domoljubi iz Domovinskog pokreta i Mosta jedva dočekaše svojih pet minuta pljuvačine po Pupovcu i Srbima kao takvima.
Činjenica jest da Pupovcu to nije trebalo. Kud se gurao među one spodobe na svečanoj akademiji održanoj u povodu proslave Dana fantomske države, kojoj se protive i Europćani, i Amerikanci, i svi normalni građani susjedne BiH. Iako kaže da nije požalio, čovjek se pita koji ga je vrag tjerao da se uvaljuje tamo gdje mu ni po čemu nije mjesto. Niti dijeli separatističke, nacionalističke i revizionističke ideje vožda Milorada Dodika niti njegov osebujan muzički ukus i ljubav prema cajkama. Kao što devedesetih nije podržavao Miloševićevu velikosrpsku agresiju ii četničke derneke po Hrvatskoj. Dapače, kao rijetko tko, Milorad Pupovac je u najgorima ratnim godinama bio glas pomirbe i razuma i kao takav dosljedno je nosio glavu u torbi. Za koju su ga podjednako željeli skratiti i ostrašćeni Rvatine i isti takvi Srbi. I još uvijek žele.
Ako je i išao u Banju Luku kao predstavnik Srpskog narodnog vijeća, da svom imenjaku zahvali na donacijama potresom poharanoj Baniji, mogao je to napraviti neki drugi dan. I malo diskretnije. Jer nema sumnje da je bio svjestan bijesa i novog linča koje će njegovo sudjelovanje u neustavnoj proslavi izazvati.
No Pupovčev je grijeh pojavljivanja na krivom mjestu u krivo vrijeme jedno, a licemjerje rvackog političkog vodstva drugo. I puno ozbiljnije za političku situaciju u Bosni, koja je sve samo ne mirna. Treba li posebno podsjećati na to da je proteklih godina počasni gost i jedna od zvijezda Dodikova derneka, na kojem su redovito nazočni i osuđeni ratni zločinci, bio i predsjednik sestrinskog HDZ-ta Dragan Čović, inače Plenkovićev čovjek u BiH. No nakon svega je Andrej lijepo oprao ruke, uz napomenu da je Čović tamo bio u ime svoje stranke u drugoj državi, nad kojom rvacki HDZ nema jurisdikciju. Moš si mislit. I nikome ništa. Izio vuk magare.
Nakon godina takvog licemjerja čini se da je Americi, kojoj ne trebaju novi ratovi na Balkanu dok se bakće s Rusijom, Kinom, inflacijom i pandemijom, ipak prekipjelo, pa je uvela dodatne sankcije Miloradu Dodiku. I dovela najjači diplomatski tim u region, na čelu s Gabrielom Escobarom, posebnim izaslanikom za Balkan. Pitanje je samo, zar se u Banjaluci morala dogoditi provokacija s mimohodom žandarmerije i specijalne policije naoružane do zuba, kao i najava osnivanja Vojske Republike Srpske, da se konačno sastanu Plenković i Izetbegović ne bi li pokušali pronaći zajednički jezik oko izbornih reformi?
Budući da su upravo Bošnjaci i Hrvati bili žrtve četničke agresije i zajednički se borili protiv zločinačkog Miloševićeva velikosrpskog pohoda, ne bi li bilo logično da i unutar Federacije surađuju protiv sumanutih i opasnih ideja gazde Milorada – koji, eto, ima sreću da je Europa podijeljena i ne može se dogovoriti oko sankcija koje bi mu trebala nametnuti. A njih upravo sprečava Viktor Orbán, veliki pajdo Aleksandra Vučića i Andreja Plenkovića istovremeno. Licemjerno? Ma nije…
I dok cijeli svijet strepi od moguće Putinove intervencije u Ukrajini, a veliki dečki bave se pitanjem svjetskog mira, dotle vrije bosanski lonac, koji bi u trenutku međunarodne nepažnje mogao eksplodirati.
Sva sreća da imamo Zorana Milanovića koji će s nadaleko priznatim širiteljima mira u regionu – Vučićem, Erdoğanom i Dodikom – pronaći rješenje za cjelovitu, ali potpuno podijeljenu BiH, u kojoj će svaki konstitutivni narod imati državu za sebe i neće se miješati s ostalima, s kojima je, sve do Miloševićeve agresije i posljednjeg krvavog rata, stoljećima živio u miru. Dakako, nedajbože građanske i sekularne države, za koju je Zoki ionako konstatirao da je obična podvala. Nije li, uostalom, još 2016. na sastanku sa šatorašima kod Josipa Klemma izjavio da BiH i nije država, već je sranje, točnije – big shit. Na tome je očito i ostao pa ga je Dodik i prepoznao kao istomišljenika. Licemjerno? Ma nije…
