Podaci vezani za turizam koji se plasiraju ove godine naslućuju da smo dosegnuli plafon.
Još je rano za zaključke, no već se sada pokazuje nešto manji broj noćenja i dolazaka od kakvih 4 do 5 posto, spominje se pad potrošnje, a neki je dan na portalima dominirala vijest o slomu ugostitelja na obali, o restoranima koji zjape prazni i padu prihoda od 30 posto u Dalmaciji, pa sve do strašnih 40 posto u Istri.
Slijedi vijest o fijasku luksuznog smještaja, o tome kako su stotine luksuznih vila ostale prazne usred sezone i sada vlasnici navrat nanos režu cijene ne bi li se u zadnji čas nekako popunili. Privatni smještaj koji ne prestaje bujati također se suočava s činjenicom da je ponuda premašila potražnju, piše Jutarnji list.
Sve te vijesti koje se plasiraju pod katastrofične, ili u najmanju ruku loše i zabrinjavajuće, u biti su nešto najbolje što nam se događa. Turizam je okej, ali ne ovakav kakav nam se događa zadnjih desetljeća.
Pravac u kojem se razvija dugoročno je loš za društvo i pretvara se u korov koji se nekontrolirano širi i guši sve oko sebe, a Vlada uporno ne čini ništa da ga "sasiječe", da turizam "korigira" i "kanalizira" u neke razumne i kontrolirane vode. Podaci koji sugeriraju zaključke da je na naplatu došla gramzivost, neumjerenost i pohlepa iznajmljivača i ugostitelja otvaraju nadu da će tržište samo po sebi korigirati devijacije.
Rentijerstvo je nekada obiteljima bilo dodatni izvor prihoda s kojim su krpale budžet, a sada je najisplativiji biznis, najbrže i najisplativije ulaganje radi kojega se bjesomučno betonira obala. Ništa poput apartmana ne može s manje rada i truda i u kraćem periodu vratiti ulaganja. Prihodi od rente neće se investirati u poduzetništvo, nego idu u nove apartmane što perpetuira paletu negativnih posljedica.
Došli smo do toga da na cijeloj obali više nema mjesta koje nije preizgrađeno. Vizure nekadašnjih ribarskih sela su nestale, a njihov je ambijent trajno nagrđen zgusnutim apartmanskim vilama u koje se tijekom ljetnih mjeseci smjesti i peterostruko veći broj turista od broja stanovnika što postojeću infrastrukturu dovodi do pucanja. Otimačina i betonizacija pomorskog dobra praćena napadnim žmirenjem i izostankom intervencije inspekcijskih službi redovna su pojava.
Posebnu ulogu u trajnoj devastaciji okoliša imaju lokalne vlasti koje iz njima znanih motiva dopuštaju da, poput Postire na otoku Braču, hotelske grdosije doslovno zatvore i progutaju cijelo mjesto, ili se u interesu investitora, što se dogodilo u Puli, ujedine HDZ, SDP i nezavisni gradonačelnik kako bi stranom investitoru omogućili gradnju hotela na gradskoj sportsko rekreacijskoj zoni i isporučili mu gradsku plažu.
Mladi ljudi koji žive od rentijerstva navukli su se na laku i brzu zaradu, imaju dovoljno novaca da u ostatku godine kad nema turizma ne trebaju ništa raditi. Bez završenih škola i bez teškog rada mogu si priuštiti sve što požele. Već godinama imamo epidemiju dokoličarenja i dekadencije na koju nema reakcije.
Visoki prihodi od kratkoročnog najma koji država uporno ne želi opteretiti razumnijim porezima izravno utječu na cijene stanova. Je li normalno da se u širem centru Beča lijep trosobni stan od 60 kvadrata može se kupiti za oko 220.000 eura, dok u Zagrebu na boljim lokacijama nešto slično za taj novac nema smisla ni tražiti? Došli smo do toga da zadnjih godina stanove u Hrvatskoj kupuju stranci ili oni koji reinvestiraju dobit, dok je mladim obiteljima stanovanje nepriuštivo.
Mladi ljudi koji su se školovali i žele živjeti od konkretnog rada na kraju odlaze iz Hrvatske. Ako ih nepotizmom ne otjeraju razni "Dujići" čijoj djeci školovanje na privatnim studijima plaćaju lokalna komunalna poduzeća, kojima se namještaju dobro plaćeni poslovi u državnim firmama, pa postaju povlaštena kasta iz čije su vizure vatrogasci, policajci i ljudi čije profesije znače rad za opće dobro nakaze, onda ih otjera nemogućnost dostojanstvenog življenja od vlastitog rada.
Osim toga, sve dok su fiskalni prihodi od turizma na razini lanjskih, dok se bilježi rekordan ulazak vozila i raste promet u zračnim lukama, nitko se ne zamara s proizvodnjom. Uljuljkani u lažnu komociju života od eura koji cure iz EU fondova i potrošnje koju generira turizam ne želimo ni čuti za ozbiljan pad industrijske proizvodnje.
U godinu dana samo je proizvodnja trajnih proizvoda za široku potrošnju pala za 16 posto, a energije za 14,2 posto. Dok nam je Zimmer frei, nikoga ne zanima što će biti s prehrambenom industrijom i koliko će na jesen koštati paket od 10 jaja. Postali smo indolentna nacija gdje obrazovani, mladi i ambiciozni ljudi više ne nalaze svoje mjesto, piše Jutarnji.
