Prošetate li južnom stranom sarajevske starogradske općine, naići ćete na poznatu staru mahalu - Širokaču.
Kako će zapisati Anela Karačić, autorica "Monografije mjesne zajednice Širokača", mahala datira još iz srednjeg vijeka i predstavlja jednu od najstarijih saobraćajnica u gradu.
"Većina ulica MZ Širokača nastale su u prvoj polovini 16. vijeka, tako da su izgrađene u orijentalnom stilu", kazat će Karačić za Raport.
Monografija obznanjuje da su takve ulice Brdo džamija, Brdo sokak, Tandareva, Balibegovica, Terzibašina i Hadžiabdinica. S druge strane, Hambina carina i Komatin datiraju iz srednjeg vijeka kao seoski uređene zajednice. Kad su Osmanlije zagospodarile Sarajevom, ove ulice postaju glavne saobraćajnice. Na Hambinoj carini osvanut će džumrukhana ili carina.
Kao mjesna zajednica Širokača je osnovana 15. januara 1978. godine.
Autorica monografije rođena je u ovom naselju i dan-danas živi tu. Svjedok duha i promjena ove mahale, odlučila je istražiti rodni kraj, zabilježiti svaki detalj i to dokumentirati.
Malo ko zna da mjesna zajednica Širokača obuhvata čak dvadeset četiri ulice i dvije čikme. Što je čini prilično širokom.
U jednoj od tih ulica prve korake napravila je i novinarka Edina Kamenica. Sjeća se Kamenica ljepših i bezbrižnijih vremena kada su se djeca igrala na ulicama, žene se družile i glasno smijale, kada su ulice ispunjavali mirisi raznovrsnog cvijeća... onoga što je vremenom iščezlo ili je još samo rijetkost. Čak je i stara kaldrma odnedavno otišla u historiju.
Širokača očima malene djevojčice
"Teško je izreći šta meni sve znači Širokača, ta višestoljetna četvrt Sarajeva na njegovoj tzv. memli strani, gdje sam provela prve godine svoga života, nezaboravne do danas. Živjeli smo na samom vrhu strme, kockom presvučene ulice, kao podstanari, a nedaleko odatle je bila kuća maminih roditelja, sve do rata kada su je prve granate urušile, a u međuvremenu je od nje ostala samo avlijska kaldrma s ulaznim drvenim vratima.
Danas kada prolazim Širokačom najradije bih nekad zatvorila oči. Da ne vidim asfalt koji je zamijenio kocku, dakle, ono po čemu je ova strma široka ulica bila nadaleko poznata. Da ne vidim presahlu staru česmu, staru nekoliko stoljeća, koja je jedna od šest javnih česmi što su nekada služile tamošnjim stanovnicima. Moja mama je, kao djevojčica, upravo s te česme donosila vodu u ibricima i đugumima, ja sam s nje, kao djevojčica, pila hladnu vodu. No, ta kamena česma se makar još nekako drži, dok ona u Goloderici, odmah uz džamiju, samo što nije pala na tlo.
Ne mogu shvatiti da oni koje plaćamo za brigu o našoj baštini ne shvataju šta znači postojanje tih česmi danas, ne samo kao trag davnih vremena, nego i kao konkretna potvrda kvalitete i oblika jednog života koji nije uvijek bio lagan, pa ni tu, na Širokači, ali je bio nekako svijetao, topao, pun radosti, bliskosti.
Za mahalu se nerijetko veže negativan prizvuk, pa su i ljudi koji u njoj žive, već samom tom činjenicom, ponekad svrstani na niži civilizacijski prag. Ali, ja se sjećam priča porodičnih, o kojima govore i fotosi, da su se žene sa Širokače znale lijepo obući, napraviti nešto za jelo, pa se popeti na neki od obližnjih brežuljaka, da uživaju jedne u drugima, u Sarajevu u dolini...
Sjećam se i sama vremena u kojem su sva djeca sa Širokače, bez obzira na to da li im majke rade ili ne, išla u zabavište na desnoj strani ulice, u nevelik prostor stare kuće, koja i danas postoji, i koja bi, da je pameti, postala depandansa Muzeja Sarajeva, s eksponatima koji bi svjedočili o nekadašnjem odgoju najmlađih, o igrama njihovim, o takmičenjima u kojima su učestvovali, o onome čemu su učeni, prije nego što krenu u školu.
Sjećam se i trenutaka u kojima se moja draga nana sastajala sa komšinicama. Obično bi mene pošalji da ih pozovem, u toliko i toliko sati, i u zakazano vrijeme one bi se pojavljivale na vratima. Isto bi bilo kada bi nana i dedo nekome htjeli ići na sijelo. Kažu danas kako je moderno vrijeme donijelo i najavljivanje, ali ja doista ne znam da su se moja nana ili mama ikada tek tako nekome zaputile. Prvo bi poslale mene da pitam mogu li i kada doći.
To je bio nepisani zakon mahale. Između kuća i njihovih bašti su bila vratašca na ogradi kroz koja su žene prolazile ili samo stajale tu dok su razgovarale. Sjećam se avlija punih šimšira, latifa, pejgamberčića, katmera, kasumpaša, đurđevaka, zjevtala, zejnli bostana, katmera, zumbula, kne, menđa, minjevši, rute, zambaka, lala, narcisa...
Sjećam se kao snijeg bijele, izribane kaldrme, na kojoj, između oblutaka, nije bilo trave. Ma nije bilo šanse da ova naraste jer se nožićem plijevila/uklanjala čim se pomoli.
Kaldrma je bila i ispred kuće i tu se trava nije mogla vidjeti. Sjećam se čovjeka sa kolicima i ogromnom metlom, kojeg su zvali jednostavno smetljar, a što je danas pogrdan izraz, pa se za one koji čiste ulicu biraju specijalni nazivi, a oni, valjda u skladu sa novim statusom, ravnodušno prolaze pored kesa smeća, za razliku od prethodnika iza kojih se ulica mogla jezikom lizati.
Sjećam se Fočičke, Kaljančevke, Begovice, Minahamne, Salihagince, Avdagince, Poštarovke, Čeligince, njihovih bijelih keranih jemenija, kao što su im bijeli bili i zarčići na prozorima, i zavjese, i prekrivači po jastucima na minderu, sjećam se smijeha tih žena iz komšiluka koje bi i otišle sa ovog svijeta, a nekada se ne bi saznala njihova imena jer su ih uglavnom zvali po imenu muža, ili po njegovom zanimanju.
Na to današnje braniteljice ženskih prava skaču k'o oparene, a ja se sjećam šta su moje, oči tadašnjeg djeteta vidjele: te žene su se, kao niko, znale tako glasno i srčano smijati i uživati u svojim druženjima, koja su počinjala sa čašom šerbeta i đulbe-šećerom u malim staklenim posudama.
Sjećam se priredbi u Društvenom domu, stalno su neke održavane, i sala je uvijek bila puna. Tada je rijetko ko imao televizor, a u Dom je dolazilo i staro i mlado da nešto nauči, da vidi, da se razveseli. Sjećam se sreće kada su braća Jažići pobjeđivala u skijanju, a sjećam se i zimskih sumraka kada bi se, opet, i staro i mlado, plazalo na rodlama, ligurama, sličurama niz Širokaču.
Kao da još gledam te slike. Svjetlost zagasito žućkasta, niz strminu fijuču sanke svih vrsta i veličina, odasvud se čuje Paziiiiii, Čuvaaaaaj se... glasovi se utapaju jedni u druge... Vidim sebe, mrvicu, kako stojim zaklonjena iza jednog direka i sa čežnjom posmatram one koji jure i koji se polagano vraćaju sa dna ulice... Lomovi ruke i noge u prva dva razreda osnovne škole zauvijek su usadili u mene strah da će mi se iznova slično desiti i ja sam bila samo posmatrač tih snježnih igara.
A ljeti, dok bi mama čistila sobu, mene bi često smjestila u nišu i ja bih kroz rešetke prozora posmatrala ulicu...
Jednom je na naša vrata pokucao neki planinar i mami pružio fotografiju. Tim putem se često pješačilo na Trebević, preko Zlatišta, i on je vidio djevojčicu sa kartonskom kutijom za cipele ispred sebe, u kojoj su bile moje igračke. Ono malo što sam ih imala. Jednu lutku koju su mi moji donijeli iz Tivta i gumenog švrću, glavni lik dječijeg stripa što je izlazio u Oslobođenju, a koji sam 'gutala' dok bi iz radija odjekivale u mikrofon izvođene pjesme, i mama ih tiho pjevušila. Švrćo će uskoro upasti u ulični šaht, i to je možda prva trauma moga života koju još pamtim. Druga je bila kada sam kuglu iz kuglagera ubacila u nos i ona se tu nekako zaglavila, pa me je mama zgrabila u naručje, i dok je moj otac mirno igrao partiju po partiju šaha u Domu, mama me je odnijela do ambulante u Skerlićevoj i vratila isto tako.
Danas ni najmlađi ne idu pješke uz Širokaču, koja je nerijetko, kad god prođem njome, pusta.
Gotovo i tu vlada tišina kao na mezarju na Hambinoj carini, na kojem su završili svoj životni put i mnoge poznate Sarajlije, recimo, Mujaga Merhemić, a, najvjerovatnije, i Mula Mustafa Bašeskija. Tu je i mezar Galiba Feste, komšije mojih dede i nane, partizanskog ilegalca, koji je poginuo na sami dan oslobođenja Sarajeva 1945. godine, gotovo pred vratima njihove kuće. Galibova supruga Munevera mu je sve do svoje smrti dolazila na mezar i svraćala na kafu mojim Terzimujićima. Ulica se tada zvala po Festi, ali je 1993. godine i ona preimenovana, odnosno, vraćen joj je raniji naziv Goloderica.
Zvijezdu na Galibovom grobu niko ne dira. Ta zvijezda je meni na neki način temelj onoj spomen-ploči sa imenima 90 poginulih boraca Odreda Širokače iz prošloga rata", evocirat će uspomene Edina Kamenica za Raport.
Povratak u prošlost
Vratimo se stotinama godina unazad i prošetajmo monografijom Anele Karačić, odnosno starom Širokačom.
Ablakovina i Ablakovina čikma
Za ovu ulicu nema dostupnih podataka o porijeklu, odnosno nazivu. Predanja kažu da je dobila naziv po porodici Ablaković koja je živjela na tom području.
Balibegovica
Ova ulica jedna je od najstarijih saobraćajnica u gradu. U prvoj polovini 16. vijeka bosanski sandžak Kučuk Bali-beg Jahjapašić izgradio je tri zadužbine: most na potoku Bistrik, javno kupatilo i džamiju. Upravo po Bali-begu ulica je prozvana Mahala Balibegovica, a po njoj i saobraćajnica - Balibegovica sokak. U doba Austro-Ugarske naziv je proširen, pa se ulica zvala Bisić Balibegovica sokak prema porodici Bisić koja je tu stanovala. Predanje kaže da je član te porodice bio u komisiji za popis džamija, ulica i drugih objekata u gradu te da je progurao taj vještački i prošireni naziv. Već 1885. ulica je ponijela prvobitni naziv koji je očuvan do dan-danas, iako se saobraćajnica umjesto sokak, naziva ulicom.
Bostarići, Bostarića čikma, Bostarići gornja čikma i Hadži Mustafe Bostarića
Kako je Karačić primijetila, to je više naseobina seoskog tipa, nego element gradskog naselja. Ulica je ime dobila po kraju istog imena. Godine 1697. u velikom požaru koji je buknuo u Sarajevu pod komandom Eugena Savojskog, izgorjela je cijela mahala i dugo vremena nije obnovljena. Tek nakon austrougarske okupacije 1878. godine, mahala je polako vraćala život. Danas broji svega desetak raštrkanih kuća.
Brajkovac
Današnji naziv datira iz 1902. godine. Do tog vremena saobraćajnica je bila nenastanjena staza, izlazni put za Trebević u dva kraka – Brajkovački put I i Brajkovački put II. Ulica je ime dobila po čitavom predjelu koji se od davnina naziva Brajkovac.
Brdo džamija
Saobraćajnica potječe iz turskog perioda. U to doba bila je sokak u mahali Kadi Hasan-efendije. Narod je ubrzo prozvao Brdo džamija i Na brdu više begluka.
Brdo sokak
I ova ulica nastala je u osmanskom periodu te, kao i Brdo džamija, bila sokak također u mahali Kadi Hasan-efendije. Između 1878. i 1885. godine registrirana je kao Brdo sokak, da bi kasnije ponijela naziv Brđanski sokak i zbog toga se jedan period ulica zvala Brđanska. Od 1895. ulici je vraćen stari naziv – Brdo sokak.
Firduzbegova, Firduz-begova (Glasinačka)
Nastala je u osmanskom periodu u okviru nekadašnje mahale Harači hadži Mustafe, poznatije kao Hadžiabdinica. Do 1915. godine nazivala se Oprkanj. Od 1915. do 1948. zvala se Firduz-begova po bosanskom namjesniku Firduz-begu Mihalogluu. Od 1948. zove se Glasinačka po visoravni Glasinac na Romaniji. Tek 1993. godine vraćen joj je prvobitni naziv.
Goloderica
Nastala je u okviru mahale Sinana Volodera. Ulica je naziv Goloderica dobila 1959. godine po socijalnom borcu Galibu Festi, koji je tu rođen i tu poginuo.
Hadžiabdinica
Ulica je nastala u okviru nekadašnje mahale Harači hadži Mustafe, izgrađene oko istoimene džamije u prvoj polovini 16. vijeka. U prvoj polovini 18, džamiju je obnovio hadži Abdulah (hadži Abdija), prema kojem su ulica, džamija i mahala dobile ime.
Hambina carina
Riječ je o saobraćajnici koja je nastala još u antičko doba. U vrijeme vladanja Osmanlija, na ovom prostoru nalazila se carina na kojoj se carinila roba koja je unošena u Sarajevo. Ulica je dobila naziv po Hambi, zakupniku carine. Prema svemu sudeći, zgrada carine nalazila se na početku ulice. Interesantno je da se u ovoj ulici nalazi grob koji lokalci nazivaju Hambinim. Godine 1948. ulica mijenja naziv u Zelengorska, da bi 1993. ponovo ponijela stari naziv.
Harbina
Kao saobraćajnica iz turskog doba zvala se Harbin sokak, od 1878. Salih-age Harbe. Od 1880. zove se Harbina, pet godina kasnije nazvat će se ponovo Harbin sokak, a 1895. vraća joj se opet ime Harbina. Harbina nosi naziv po staroj sarajevskoj porodici Harba, koja je tu živjela. Potom, 1959. godine, preimenovana je u Ulicu Vehida Muminovića, borcu i saradniku NOP-a 1941 - 1945. Od 1993. ponovo je Harbina.
Komatin
Ova ulica nastala je još u 15. vijeku u okviru Jahja-pašine mahale, poznatije kao Komatin. Najvjerovatnije je da je tad srednjovjekovno selo preobraženo u gradsku mahalu. Prema katastarskom defteru iz 1528 – 1530, navodi se kao organizirana gradska četvrt, Mahala mesdžida Jahja-paše, zvana Komatin. Od 1882. do 1885. nosi naziv Palučeva po Sarajliji Mula Salihu Paluču, firaledžiji koji je živio u tom kraju.
Saobraćajnica se ubraja u najstarije u Sarajevu. Komatin je stari naziv prema potoku koji je proticao na tom prostoru.
Lipe
Prve kuće u ovom kraju osvanule su pred Prvi svjetski rat, dok je saobraćajnica dobila status ulice 1921. godine, kada je i ponijela današnje ime, koje je toponim nastao po istoimenoj vegetaciji. Danas tu nema više lipa.
Nadlipe i Nadlipe čikma
Kao i Lipe, i ovaj naziv ozvaničen je 1921. godine. Prvobitni naziv bio je Iznad lipa.
Nadmejdan
Najstariji naziv ove ulice je Mejdanuša, jer je izlazila na mali trg – mejdan. Od 1925. godine nosi naziv Na mejdanu, da bi potom dobila naziv koji je održan do danas.
Put Mladih muslimana
Ova ulica nastala je nakon ukidanja uskotračne željezničke pruge Sarajevo – Višegrad kao gradska zaobilaznica. Od 1993. nosi naziv Put Mladih muslimana po pokretu Mladi muslimani.
Sutorinska
Ova ulica iznikla je u turskom periodu, a ozvaničena je 1916. godine kao Sutorinska. Naziv je dobila po dolini istoimene rječice u Crnoj Gori, koja se u to vrijeme nalazila u BiH koja je, pored Neuma, imala izlaz na more na pomenutom području.
Šumarska
Izgrađena je u vrijeme austrougarske vladavine kao kolski put za Trebević. Zvaničan status i naziv ulice dobila je 1931. prema putu koji je vodio ka šumarskoj kući na Trebeviću.
Tale Ličina, Mustafagina
Ova ulica nastala je u okviru mahala Bali-bega Malkočevića i Kadi Hasan-efendije. Naziv Mustafagina bio je u upotrebi do 1878. godine, a vjeruje se da potiče iz turskog perioda. Po kome je ulica dobila ime, nikad nije odgonetnuto. U austrougarskom i starojugoslavenskom periodu ulica se zvala Mustafina, do 1993. nosila je naziv po borcu NOR-a 1941 – 1945. i gradonačelniku Sarajeva Huseinu Brkiću. Sadašnje ime nosi od 1993. godine po imenu epskog antijunaka.
Tandareva
Porodica Tandar, po kojoj je ulica i ponijela naziv, živjela je u ovom kraju. Zemljište za izgradnju mahalske džamije uvakufio je hadži Osman, sin Omera Tandara. Nakon što je Austro-Ugarska preuzela vlast, od 1878. naziva se Ciganska, po Romima koji su tu stolovali. Tek 1915. vraćeno joj je ime Tandareva.
Terzibašina, Terzi-bašina
Nastala je u 16. vijeku u okviru nekadašnje mahale izgrađene oko džamije šejha i ćehaje terzijskog esnafa hadži Alije, koji je terzibaša postao nakon 1526. godine, a umro prije 1565. I ulica i mahala dobivaju naziv Terzibašina, da bi ulica od 1900. do 1910. godine nazvana po hodži Sinanu. Prvobitni naziv potom joj je vraćen i do danas nije promijenjen.
Za beglukom, Derviša Numića, Širokača
Ova ulica datira još iz srednjeg vijeka kao dio važnog puta koji je išao preko Trebavića i spuštao se do raskrsnice na sadašnjem Baščaršijskom trgu. Nastala je još u 15. vijeku u okviru Atik-mahale, izgrađene oko Careve džamije, koju je podigao utemeljitelj Sarajeva Isa-beg Ishaković, po kojem je i ponijela naziv.
Ime Begluk zvanično je utemeljeno 1902, koje je 1910. promijenjeno u Za beglukom. Za vrijeme austrougarske vladavine zvala se Širokača, a od 1919. Huseina-kapetana Gradaščevića, borca za autonomiju BiH. U doba okupacije vraćen joj je naziv Za beglukom, da bi 1959. nazvana po Dervišu Numiću, borcu NOR-a 1941 – 1945. Od 1993. preimenovana je u Za beglukom.
Žagrići
Ova ulica nastala je u predosmanskom periodu. Pred kraj ove uprave nosila je naziv Derviš Alijin sokak. Nakon što su Austrougari zagospodarili ovim krajem, 1878. godine nazvana je Dervišalijina – Pekušina ulica. Od 1985. ponovo nosi višestoljetni naziv Žagrići. Pretpostavlja se da se na području današnjih Žagrića nalazilo istoimeno srednjovjekovno selo u kojem je Hadži Pašajigit, još prije 1528, sagradio manju džamiju. Najstariji poznati izvor u kojem se pominje naziv Žagrići datira iz 1682. u popisu priložnika Staroj crkvi u Sarajevu na kojem se našao i "Milutin iz Žagrića".
Znamenitosti u MZ Širokača
Širokača kao stara mahala naravno da se čime pohvaliti. Prebogata prošlost ostavila je duboke tragove koji svjedoče o ljepoti ovog naselja. Među njima su Žagrički mesdžid, Hadži Memijin mesdžid – Komatin, Sinan halife Volodera džamija – Goloderica, Gazgani hadži Alijina džamija – Gornja Širokača, Terzbašin mesdžid, Kadi Hasan-efendijina džamija – Brdo džamija, Haradžin mesdžid.
Kao kraj bogat i vodom, nezaobilazne su i stare česme u Hadžiabdinici, na Hambinoj carini (Malta), u vrhu Širokače, u Terzbašinoj.
Tu su i stara mezarja Baglajlić, Handalovo, Hambina carina, uz mesdžid u Žagrićima, turbe Abdu-l-etah dede na Brdo džamiji.
Ovaj kraj ima i opservatorij Bistrik kula te bob-stazu, ali i Tunel Brdo-džamija.
Obrazovne institucije
Naselje je imalo Obdanište/zabavište „Agan Bostandžić“ do agresije na našu zemlju, ali postoje obećanja iz Grada Sarajeva da će biti obnovljeno. Osnovna škola "Edhem Mulabdić" egzistira i danas, dok je nekad davno Širokača imala i društveni dom.
Spomenici
U znak sjećanja na šehide i poginule borce Armije BiH u ratu 1992 – 1995, na području Širokače podignuta su četiri spomenika.
U ovoj mjesnoj zajednici nalaze se i tri groba kao spomenik palim borcima iz perioda 1941 - 1945, Galibu Festi, Muratu Hadžimusiću te Ismetu Krkbeševiću, učesnicima NOR-a.
"Soko leti iznad Trebevića
Te naletje iznad Bostarića
Te poletje iznad Komatina
A naletje iznad Hrvatina"
(narodna lirska pjesma, zabilježio Alija Bejtić)