Bosna i Hercegovina se duži niz godina suočava sa neprekidnim iseljavanjem i smanjenjem broja stanovnika.
Mnogo je razloga za zabrinutost, ali iseljavanje je najsnažnije upozoravajući problem koji neprekidno ukazuje na ovu veliku opasnost koja se nadvila nad perspektivom života u Bosni i Hercegovini, ali i na cijelom Balkanu.
Aktivna radna snaga
Dakle, ne samo da se BiH suočava sa odlivom mozgova (obrazovanih mladih ljudi, dokazanih stručnjaka iz raznih oblasti poput medicine, IT industrije i dokazanih stvaralaca) i aktivne radne snage (radnika u građevini, medicinskih sestara, njegovateljica, vozača i radnika iz niza servisnih djelatnosti) nego se sa tim problemom suočava i region.
Međutim, posljedice su za našu zemlju daleko dramatičnije nego za ostale zemlje okruženja.
Ovaj proces znatno je poremetio svakodnevicu i u Hrvatskoj, kao članici Evropsne unije, a odnedavno i Šengenskog prostora.
Podaci pokazuju da je u proteklom periodu Hrvatsku napustilo više od pola miliona stanovnika. Hrvatski poslodavci kompenziraju nedostatak radne snage „uvozom“ novih radnika ponajprije iz država u okruženju, ali i iz dalekih zemalja kao što su Filipini, Indija, Pakistan, Malezija itd.
No, niti ovaj proces nije imun na probleme, među kojima je to što čak i strani radnici nakon kraćeg zadržavanja odlaze dalje u Evropu, tražeći bolja i bolje plaćena radna mjesta.
No, vratimo se na pitanje zašto ljudi odlaze?
To je ozbiljno pitanje kojim bi se trebali pozabaviti političari koji su prije svega u BiH preokupirani nemilosrdnim političkim borbama, zaštitom osobnih interesa i zaštitom interesa uskog kruga svojih poslušnika, a u posljednje vrijeme i osobnim prepirkama i „pokazivanjem mišića“.
Osjetljivi na ove pojave
Posebno smo mi u BiH osjetljivi na ove pojave, jer su sjećanja na ratne strahote i egzodus i dalje veoma svježa, a ratnohuškačka politika sve jača, gotovo da je postala svakodnevna.
Da ne budemo neobjektivni, trebamo napomenuti da se i brojne zemlje EU suočavaju sa odlaskom mladih i obrazovanih ljudi. Međutim, njihov odlazak je sasvim drugačije motiviran. I ono što je najvažnije, njihov odlazak se kompenzira otvorenim pozivom radnicima, posebno sa područja Balkana, da dolaze u EU.
Pitanje se postavlja, logično, šta političari u BiH čine da bi usporili ove procese?
Odgovor je jednostavan - ništa!
Dok u EU zemlje čine sve da sačuvaju svoju radnu snagu razvijajući adekvatne programe, za to vrijeme su naši političari samo nijemi promatrači ovih procesa bez želje, mogućnosti, ali i znanja da na bilo koji način utiču na smanjenje odlaska ljudi sa ovog prostora.
Ankete pokazuju da veliki procent mladih, njih blizu 70% , nakon okončanja školovanja planira svoj život nastaviti u nekoj od zemalja Evropske unije, uglavnom u Njemačkoj.
Svakako da ovi procesi zaslužuju i kritičan odnos prema zemljama EU. Međutim, prije svega se mora ukazati na pogubnu nesposobnost političara u zemljama regiona, a posebno u BiH, koji svakodnevno neznanjem i nesposobnošću, a posebno agresivnim ponašanjem, kreiraju atmosferu nesigurnosti i tjeraju mlade na definitvne odluke o odlasku sa ovih "kontaminiranih" prostora.
Obrazovni put
Samo jedan od aspekata koji ukazuje na nesposobnost vladajućih je obrazovanje mladih ljudi koji nakon sticanja diplome odlaze u EU i započinju svoju karijeru ili tamo nastavljaju svoj obrazovni i životni put.
Koliko je ovo duboko ukorijenjen proces dovoljno je pogledati, recimo, upis učenika u Srednju medicinsku školu u Tuzli kao i pritisak kandidata na upis na Medicinski fakultet.
Ovo ne znači da je problem prisutan samo u Tuzlabskom kantonu. Međutim, indikativan je za ukupni proces u BiH.
Iz godine u godinu se ponavlja nevjerovatan slučaj koji potvrđuje želju mladih za odlaskom, kao i nesposobnost vlasti da koriguje ove procese. Moramo znati da školovanje jednog studenta na fakultetu, ne samo medicinskom, košta preko 100.000 KM.
To su ogromni novci koje BiH nepovratno gubi njihovim odlaskom van granica naše države.
Da li je rješenje potpisivati ugovore o školovanju sa studentima o neophodnosti i obavezi da se na neki način "odrade" sredstva koja su u njih uložena? Ili je, možda, normalizacija političkog života i poboljšanje životnog ambijenta ono što bi znatno umanjilo njihovu želju za odlaskom?
Primjera radi, o prvoj opciji u Albaniji ozbiljno razmišljaju, iako i ova odluka ima svoje slabosti jer na taj način ugrožava ljudske slobode.
Normalan život
Možda bi umjesto toga najbolje bilo da govorimo o trajnim i kvalitetnim političkim rješenjima i podizanju svijesti naših žitelja o razvoju naše zemlje, ali i kreiranju boljih životnih okolnosti.
Time bi omogućili normalan život i zadovoljene porodičnih potreba mladih ljudi.
To bi zasigurno bio snažan poticaj ukupnom razvoju koji bi omogućio i normalne životne uvjete ne samo mladim ljudima nego i onima u trećoj životnoj dobi od kojih mnogi, nažalost, više gledaju prema kontejnerima nego što imaju vremena za normalne živote, toliko karakteristične za svoju generaciju u EU zemljama.
Iako se sa ovim problemima susreću i druge zemlje, oni ih kao prioritetne rješavaju. Rat u Ukrajini je pokazao ogromne potrebe u sektoru vojne industrije.
Recimo, Poljska to rješava na slijedeći način - brojni kvalitetni stručnjaci, penzioneri, iz ove oblasti dobijaju priliku da rade u novim tvornicama vojne industrije. Za njihove potrebe se grade i stambeni objekti i dodjeljuju im se duplo veće plaće nego što su imali prilike do sada zarađivati.
Kod nas su penzioneri nepoželjna ili nužna kategorija o kojoj se najmanje vodi računa. Brojne kategorije, čak i visoko obrazovanih penzionera, prisiljeni su prehranjivati se u narodnim kuhinjama i na taj način obezbijediti bilo kakvo preživljavanje.
Priča o opstojnosti
Određeni broj penzionera morao je zaštitu ljudskih prava i stečene penzije braniti na sudu, te konačno odlukama Ustavnog suda zaštiti svoja prava na penziju i zaštitu svojih ljudskih prava.
Da nam priča o opstojnosti na ovim prostorima izgleda maglovito i da se velika opasnost nadvila nad našim perspektivama ukazuju statistički podaci za Bosnu i Hercegovinu.
U posljednjih nekoliko godina BiH je napustilo, trajno ili privremeno, preko 600.000 naših sugrađana. Slikovitije rečeno, svake godine se iz BiH iseli jedan grad.
Upravo svjedočimo tome da je iz Njemačke usljedio novi poziv svim vozačima bez obzira na kategoriju, što je i dodatno "dolilo ulje na vatru“ i još snažnije ukazalo na opasnost iseljavanja, koja niti jenjava, čak štaviše se i dalje pojačava.
Negativan prirodni priraštaj
U Bosni i Hercegovini je u prošloj godini zabilježen negativan prirodni priraštaj u nivou od 14.354 stanovnika, prema Agenciji za statistiku BiH.
To je u odnosu na proteklu godinu daljni negativan trend za preko 2,2 procenta. Negativan trend je nastavljen i u ovoj godini.
Tako je u prva tri mjeseca registrirano za 1,73 procenta manje rođene djece.
Dakle, problem je veliki i svaki mjesec sve veći. Nije nam namjera detaljno analizirati statističke podatke, ali i navedeno dovoljno ukazuje na alarmantnu situaciju o kojoj niko ne govori. Međutim, zato se govori o zaštiti nekih "viših interesa" koji ne znače i bolji život za stanovnike Bosne i Hercegovine.
Iz svega navedenog da se zaključiti kako EU želi prije svega riješiti svoj problem. A ako bude volje, želje i razloga, možda će i nama pomoći.
Situacija je krajnje dramatična i, za sada, nema izgleda za neka pozitivna rješenja. Svi podaci koji prate demografske trendove pokazuju da je krajnje vrijeme za uzbunu i ozbiljno političko djelovanje.
Uzimajući u obzir proces iseljavanja, kao i negativna demografske kretanja u Bosni i Hercegovini, nameće se ozbiljno i sudbonosno pitanje - da li su ovo nezaustavljivi procesi koji ne stvaraju povoljnu sliku o perspektivi života u BiH ili su oni prolaznog karaktera?
To ćemo vrlo brzo doznati.
(Autor teksta je ekspert u oblasti obrazovanja)
