U životnoj ispovijesti za Nova.rs glumac Žika Todorović je govorio o svojim prvim sjećanjima, ocu Bori, koji je ostavio neizbrisiv trag u jugoslovenskoj kinematografiji, rokenrolu i vremenu kada je bio bubnjar.
Uvijek je jako teško pričati na ovu temu. Međutim, supružnici vrlo često krive jedno drugo kad se dese ovako teški gubici… Kako ste ti i Ana uspjeli da prevaziđete taj momenat?
Nije bilo ni govora o tome da se zbog toga raziđemo. Život je tu da se proživi zajedno. Krivim samog sebe. Normalni i zreli ljudi za takve stvari nikada ne krive onog drugog. Pitanje je da li smo uopšte mi krivi ili je takva sudbina. Ovo je prvi put da pričam o tome javno, ali rupa u duši uvijek će stajati. Ja inače pišem pjesmice samo za svoju dušu, ali to ne izdajem jer sam suviše stidljiv bubnjar… Ima i ličnih stvari, onako duboko ličnih. Ima jedna pjesma koja je posvećena baš Dekiju.
Kako si upoznao tvoju Anu, sa kojom si sada već dvije decenije?
– To je bilo davne 1998. godine, a mi smo 21 godinu zajedno. Upoznali smo se na Adi Bojani. Do rata 1992. godine sam išao na ljetovanje u Hrvatsku, a onda sam sasvim slučajno provalio Adu Bojanu, koja je tada bila prazna. Niko nije ni mogao da uđe tamo jer su sve prodavali Nijemcima. Njemačke agencije su imale pravo da prodaju sve bungalove. Desio se rat u Sloveniji, pa balvan revolucija i njihovi turisti su dobili preporuku da ne dolaze u Jugoslaviju. Došao sam tamo, vidio nešto prelijepo – rijeka se uliva u more, pjeskovita plaža, surf…
Zanimljivo je da brakovi i veze sve kraće traju. Kako nešto traje dvije decenije?
Sve moje djevojke su bile javne ličnosti, i to je trajalo maksimum dvije, tri do četiri godine. Kad sam upoznao Anu, koja je potpuno iz nekog drugog svijeta, nekako je profunkcionisalo. Ona je završila engleski kao prevodilac. Eto tako, život nas je spojio.
Tri godine prije nego što je Deki otišao, izgubio si i oca, koji ti je, kako si i sam govorio, bio jedan od najvećih prijatelja. Kada ti je Bora nakon svoje smrti bio najpotrebniji?
Uvijek mi je potreban. Za svaku težu ulogu prvo sam pročitao tekst, pa davao njemu, i onda mi je davao savjete. To je bilo prvih 20 godina, a kada sam stasao u glumca, onda je bilo manje toga. Svaki scenario koji sam odigrao on je prethodno pročitao. Da nije bilo njega, nikada ne bih postao glumac. Dok sam bio u vojsci u Mostaru, on je stalno svraćao da me posjeti. Kad sam poslije šest mejseci završio obuku, došao je kod mene i donio mi tekst koji je igrao Dragan Nikolić u podrumu “Ateljea” i rekao da naučim najbolje koliko mogu, da se ne stidim drkanja i sperme. Njima je bilo fascinantno kako sam to odigrao, ipak je bila riječ o mastrubaciji.
Svake godine ljetuješ u Bigovi na Crnogorskom primorju. Sta te najviše veže za kuću tvog oca?
To je naša porodična kuća. Imam maćehu Karolinu i sestre. Imam svoj sprat. Za 16 godina, ovo je prvo ljeto da nisam otišao zbog korone. To je oaza u kojoj sam opušten, u kojoj u gaćama mogu da odem do kafane. Niko me ne gleda i ne smara.
Koliko ti teško pada da odlaziš tamo nakon svega što se izdešavalo?
Jako je teško. Svaki dio kuće, svaka cigla, svaki zidić… Kad odem na plažu sjetim se kako smo se svi kupali zajedno. Teško je odgovoriti. Bigova je ostalo moje mjesto. Mogao bih da živim tamo čitave godine.
