Impozantni Ataturk olimpijski stadion nije izgledao kao najvjerovatnije mjesto za čudo.
Izgrađen kao dio neuspjele kandidature Turske za Olimpijske igre 2008. godine, dugo je djelovalo da neće ispuniti svoj puni potencijal.
Ali jedne vrele noći u Istanbulu, 25. maja 2005, to zdanje bilo je domaćin jednog od najčuvenijih mečeva u historiji fudbala – kada je Liverpool izveo nezamisliv povratak u finalu Lige prvaka protiv AC Milana, piše ESPN.
Neravnopravan duel
Još prije početka utakmice, činilo se da Liverpool nema šta tražiti. Ekipa Rafaela Beniteza, bar na papiru, nije bila ravna zvjezdanoj postavi Carla Ancelottija. Milan je osvojio Ligu prvaka dvije godine ranije, dok Liverpool nije igrao finale od 1984. godine. Italijani su usto bili i šampioni Serie A 2004, dok Liverpool nije bio prvak Engleske još od 1990.
Već u prvoj minuti Paolo Maldini je pogodio za vodstvo Milana, a Hernán Crespo je s dva brza gola pred kraj poluvremena postavio 3:0. Trofej se već vidio u Milanu.
Čudo u Istanbulu
Ono što je uslijedilo prkosi svakoj logici. Liverpool je završio večer kao prvak Evrope, a Steven Gerrard je podigao trofej pred više od 20.000 navijača koji su prešli 1.700 milja da bi prisustvovali ovom spektaklu.
Putovanje bez granica
"Mi smo bili autsajderi", rekao je Luis Garcia za ESPN. "Niko na početku sezone nije vjerovao da ćemo doći do finala. Imali smo nevjerovatnu povezanost u svlačionici."
Na putu do finala eliminisali su Bayer Leverkusen, Juventus i Chelsea. Ali AC Milan je bio drugačija zvijer – pet njihovih igrača bilo je u prvoj FIFPro World XI postavi 2005. godine.
Navijačka epopeja
Kevin Walsh, jedan od fanova, putovao je tri leta i dva autobusa da stigne do Istanbula. "Trebalo nam je 24 sata, ali vrijedilo je svake sekunde", rekao je.
Na hiljade navijača okupilo se na trgu Taksim, bojeći Istanbul u crveno. "Bilo je to najprometnije mjesto koje sam ikada vidio", prisjetio se John Gibbons. "Sunce je sjalo, ljudi bez majica, već izgorjeli od sunca – ali sve je bilo obavijeno uzbuđenjem."
Pristup stadionu
Stadion je udaljen skoro 30 km od centra grada. Zagušenje je bilo ogromno, pa su mnogi napustili vozila i pješice krenuli ka stadionu. "Izgledali smo kao mravi u pustinji", opisao je Gibbons. "Nisu imali ni vode – pokušali su mi prodati jogurt."
Šokantan početak
Već u 50. sekundi Maldini zabija. "Bio je to pravi udarac u lice", rekao je Garcia. Crespo je zatim postigao dva gola, a na poluvremenu je bilo 3:0.
Walsh je priznao: "Da je postojala birtija blizu stadiona, vjerovatno bih otišao. Bio sam bijesan, nisam htio da pričam s ikim."
Poluvrijeme u tišini
"U svlačionici – niko nije govorio", rekao je Benitez. "Svi su imali spuštene glave."
Pjesma koja je probudila duh
Tada su navijači zapjevali "You'll Never Walk Alone". Walsh je prvo bio ciničan, ali kako je pjesma rasla, zahvatila je sve.
"To nije bio samo znak podrške. Bio je to znak prkosa", rekao je Garcia. "Osjećali smo se kao da utakmica počinje ispočetka."
Taktika i vjera
Benitez je tada prešao na formaciju s trojicom u zadnjoj liniji, ubacio Hamanna i Alonsa. "Htio sam im dati kontrolu u sredini. I uspjeli smo", rekao je.
Povratak kakav se pamti
U 54. minuti, Gerrard glavom zabija za 3:1. Dvije minute kasnije, Smicer pogađa s distance za 3:2. "Svi su pomislili: 'Smicer, ne pucaj!' – ali kad je pogodio, sve se promijenilo", rekao je Walsh.
"Osjećaj je bio kao da možemo nanjušiti krv. Ako postoji tim koji to može, to je Liverpool. I možda je upravo sad taj trenutak."