Emisije raketa i zagađenje pri njihovom ponovnom ulasku u atmosferu mogli bi usporiti oporavak ozonskog omotača, ali koordinisane mjere i prelazak na čišće pogone mogu spriječiti dugotrajnu štetu.
Naglo povećanje broja svemirskih lansiranja moglo bi odgoditi oporavak ozonskog omotača, upozorava Sandro Vattioni. Iako se rizik često potcjenjuje, on ističe da bi se mogao ublažiti pravovremenim i zajedničkim djelovanjem.
Širenje satelitskih konstelacija u niskoj orbiti posljednjih godina promijenilo je noćno nebo i ubrzalo rast svemirske industrije. Ovaj napredak otvara velike prilike, ali donosi i ekološke izazove. Zagađivači koji nastaju pri lansiranju raketa i sagorijevanju ostataka pri ponovnom ulasku u atmosferu nakupljaju se u srednjim slojevima atmosfere, gdje mogu oštetiti ozonski omotač – prirodni štit Zemlje od štetnog ultraljubičastog zračenja. Naučnici tek počinju sagledavati puni razmjer prijetnje.
Istraživanja o utjecaju raketnih emisija na ozon započela su prije više od tri decenije, ali se dugo smatralo da je njihov utjecaj zanemariv. Kako broj lansiranja raste, mijenja se i ova percepcija. Dok je 2019. godine zabilježeno 97 orbitalnih lansiranja, do 2024. broj je porastao na 258, a predviđa se daljnji ubrzani rast.
Zašto su emisije raketa posebna prijetnja
Za razliku od zagađenja pri tlu, čestice i gasovi koje rakete i sagorjeli sateliti ispuštaju mogu u gornjoj atmosferi opstati i do 100 puta duže, jer tamo nema padavina ni drugih procesa koji ih uklanjaju. Iako se većina lansiranja obavlja na sjevernoj hemisferi, atmosferska cirkulacija ih na kraju rasporedi širom svijeta.
Kako bi procijenili dugoročne posljedice, istraživači sa ETH Zurich i PMOD/WRC u Davosu, zajedno s međunarodnim timom Laure Revell sa Univerziteta Canterbury, koristili su klimatsko-hemijski model da simuliraju stanje do 2030. godine. U scenariju naglog rasta s 2.040 lansiranja godišnje, globalna debljina ozona mogla bi pasti za 0,3%, a sezonski gubici u području Antarktika dosegnuti i do 4%.
Iako se ti brojevi čine malim, važno je naglasiti da se ozonski omotač još uvijek oporavlja od ranijeg iscrpljivanja uzrokovanog hlorofluorougljicima (CFC), zabranjenim Montrealskim protokolom iz 1989. godine. Potpuni oporavak očekuje se tek oko 2066. godine, a nekontrolisane raketne emisije mogle bi taj rok dodatno odgoditi za više godina, pa i decenija.
Gorivo kao ključni faktor
Najveći štetni utjecaj dolazi od gasovitog hlora i čađi. Hlor direktno razara ozon, dok čađ zagrijava srednju atmosferu i ubrzava hemijske reakcije koje uništavaju ozon. Rakete na kruto gorivo posebno ispuštaju hlor, dok one na kriogena goriva (tečni kiseonik i vodik) gotovo da nemaju utjecaja na ozonski omotač. Međutim, ovakva tehnologija čini tek oko 6% današnjih lansiranja zbog svoje složenosti.
Neizvjesni efekti ponovnog ulaska satelita
Studija je obuhvatila samo emisije tokom lansiranja, ali ne i one koje nastaju pri sagorijevanju satelita tokom povratka u atmosferu. Taj proces oslobađa metalne čestice i azotne okside – spojeve za koje se zna da razaraju ozon i mogu potaknuti nastanak polarnih stratosferskih oblaka koji dodatno ubrzavaju gubitak ozona. Naučnici smatraju da će s rastom satelitskih konstelacija ovaj izvor zagađenja postati sve značajniji.
Potrebna je globalna koordinacija
Rješenje, ipak, postoji. Stručnjaci naglašavaju da svemirska industrija može razviti sisteme koji neće ugrožavati ozonski omotač. Ključni koraci uključuju praćenje emisija raketa, smanjenje upotrebe goriva koja stvaraju hlor i čađ, ulaganje u alternativne pogone i donošenje odgovarajućih međunarodnih regulativa.
Montrealski protokol je već dokazao da se globalne ekološke prijetnje mogu ublažiti zajedničkim djelovanjem. U eri ubrzanog razvoja svemirskih aktivnosti, potrebna je ista vrsta međunarodne saradnje kako bi se zaštitio ozonski omotač – jedan od najvažnijih prirodnih štitova čovječanstva.