Novi visoki predstavnik međunarodne zajednice (OHR) Christian Schmidt dolazi u Bosnu i Hercegovinu u jednom od najdramatičnijih trenutaka za tu zemlju nakon rata. Unutarnja politička kriza doživljava svoj vrhunac, a pritisci izvana intenziviraju se. Rusija je pokušala spriječiti izbor i dolazak Schmidta, a Zakon o zabrani negiranja genocida u Srebrenici, koji je donio u svojim posljednjim danima mandata Schmidtov prethodnik Valentin Inzko, izazvao je dodatna uzbuđenja.
Srbi iz Republike Srpske, vlast i oporba, odbacili su Inzkov zakon te čak bojkotiraju državne institucije, a notorni Dodik najavljivao je i proglašenje odcjepljenja (možda "već ovog" tjedna). Dodik odavno zagovara ukidanje visokog predstavnika, iako će se prema najnovijim informacijama, ovih dana ipak susresti s njim, čime mu, ma što govorio, daje legitimitet.
Što može napraviti Schmidt u državi u kojoj nema ni približnog konsenzusa o tome kako bi trebala izgledati i funkcionirati? I dok se Dodikova reakcija podrazumijevala (recimo, obrušio se na Bošnjake, kazavši kako oni nisu "državotvorni, već podanički narod") te da je BiH "iluzija koja ne može funkcionirati", te kako to smatraju i Hrvati, "ali su premali pa ja govorim umjesto njih" (ovdje dodajmo da je taj isti Dodik, koji izražava brigu za Hrvate u BiH, na Vučićevom parastosu za "srpske žrtve Oluje" gnjusnim riječkom govorio o Hrvatskoj te Oluju nazvao "zločinom biblijskih razmjera").
I bosanskohercegovački Hrvati, odnosno njihov lider Dragan Čović također istupa protiv "međunarodnog predstavnika", pa je i on, poput Milorada Dodika, napadno izostao s nastupnog prijema Christina Schmidta, a svoj stav osnažio je izjavom kako Valentin Inzko odlazi kao neko tko je znatno unazadio sve projekte u BiH. Oni svojim nedolaskom svakako šalju poruku, ali ona u suštini ništa ne može izmijeniti, pogotovo u slučaju Schmidta, koji je odmah najavio da će zasukati rukave, ali i da OHR mora ostati sve do ulaska BiH u EU, što znači u najoptimističkijoj varijanti još najmanje 25, ako ne i više godina. I hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman nazvao je, u intervjuu Frankfurter Allgemeine Zeitungu OHR "ostatkom prošlosti", "manifestacijom nedostatka demokracije u političkom životu BiH", pa i upozorio kako BiH "nije mjesto za eksperimente". On smatra kako su bonske ovlasti (nametanje zakona) "demokratski deficit, nespojiv s europskim ambicijama BiH".
- Predstavnici HDZ-a BiH načelno nisu protiv međunarodnog predstavnika u BiH. Oni su lojalni u svemu, ali drže se srpske strane, nadajući se da će uz njihovu pomoć u razgradnji države BiH, unatoč protivljenju međunarodne zajednice, moći ostvariti i dobiti na raspolaganje svoj isključivi nacionalni teritorij (reliquiae reliquiarum nekada zacrtane HR Herceg-Bosne), predviđen sada u ad hoc izbornome području B u Izbornome zakonu koji je predložio HDZ BiH. Uz napomenu da tim prijedlogom nisu zadovoljni predstavnici Hrvatskoga narodnog vijeća BiH, što su izrazili na svojem posljednjem saboru.
Za Markešića Gordan Grlić-Radman sasvim je u pravu kada kaže da međunarodni predstavnik nije potreban. - On nije potreban jednoj pravno uređenoj državi. U tome smislu, ne bi bio potreban ni BiH, kaže nam sociolog religije te bivši glavni tajnik HDZBiH s početka 90-ih Ivan Markešić. - U tome smislu, ne bi bio potreban ni BiH. Međutim, u sadašnjim okolnostima i odnosima snaga među političkim partnerima, on je, rekao bih, prijeko potreban! Potrebniji nego dosad, jer u državi koja nema ustava prihvaćenog u skupštinskoj proceduri potreban je netko tko bi mogao, ako to bude potrebno, i ako ne bude išlo političkim uvjeravanjem, svojim tzv. bonskim ovlastima konačno učiniti Bosnu i Hercegovinu državom kojoj neće biti potreban međunarodni predstavnik.
Pitanje ravnopravnosti
- Hrvatska nije protiv Schmidta, dapače on je uspješan i proaktivan političar, i sigurno ćemo surađivati. Ali, ni u kojem slučaju ni u budućnosti nećemo odustati od zagovaranja ravnopravnosti tamošnjih Hrvata, a to se ponajprije odnosi na izbor člana Predsjedništva BiH i u Domu naroda", kaže hrvatski dužnosnik blizak Banskim dvorima. Na novinarsku konstataciju kako Zagreb za takvu politiku nema podršku unutar EU, kratko je odgovorio:
"Premijeri članica EU jednostavno ne razumiju situaciju u BiH. Mi znamo što se događa, i zato ćemo se nastaviti protiviti idejama podjele susjedne države, ali i njezine unitarizacije". Zastupnik SPD-a u Bundestagu hrvatskog podrijetla Josip Juratović za sarajevsko Oslobođenje kaže kako se BiH ne smije prepustiti samo nacionalnim vođama, jer "oni nisu vođe nego interesna skupina". - Ako ćemo to prepustiti Dodiku, Izetbegoviću i Čoviću, onda nikad dogovora neće biti.
Upravo cijela agenda koju smo sa Schmidtom i međunarodnom zajednicom napravili je da se stvari postave na temelju pravila igre, a ne na to što se sviđa Dodiku, Izetbegoviću i Čoviću. Dosad se sve svodilo na to da se za sve pitalo tu trojicu, koji su, kao, tražili rješenje, a ustvari su sve radili da do rješenja nikad ne dođe. Ja sam njih u posljednjih 16 godina doživljavao tako da su samo bili složni oko jednog - da se ne slažu. Svi znaju da će rješenje, koje je postavljeno na demokratskim principima, prijeko potrebnim za ulazak u EU, koštati njih i njihove političke pozicije, i zato se njih uopće neće pitati, istaknuo je Juratović.
- Mnogi se slažu u tome da je ponašanje predstavnika HDZ-a BiH - jer oni nisu jedini predstavnici hrvatskog naroda u BiH - usklađeno s preporukama predstavnika Vlade RH i njenog predsjednika Andreja Plenkovića, a u cijelosti je u skladu s djelovanjem i ponašanjem predsjednika Zorana Milanovića. Markešić smatra kako je Dragan Čović "tipkalo" preko kojeg Banski dvori i Pantovčak šalju svoje poruke uime predstavnika HDZBiH kao brojčano najmnogoljudnije hrvatske političke stranke u BiH. No, kako kaže Markešić, o tome hoće li se i na koji način dočekati međunarodni predstavnik u BiH uopće se ne odlučuje u Mostaru, nego u Zagrebu.
Sve se ponavlja, kao u neka druga „dobra, stara“ vremena kada su Franjo Tuđman i Mate Granić zastupali bosanskohercegovačke Hrvate na washingtonskim i daytonskim pregovorima, ističe Markešić. On misli kako Schmidt dolazi u jednom od najkritičnijih trenutaka za BiH, ali misli da će se dobro snaći. Svjestan je da treba imati dobre živce i dobar i zdrav želudac da probavi sve pripravke bosansko-hercegovačke političke kuhinje, barem za početak. Svjestan je da će njegov rad, barem je tako najavljeno, podržavati SAD i EU. - Bojim se kako se i on boji da mu se ne dogodi kao i njegovom prethodniku Inzku, da ga zbog problema u vlastitim državama ostave na cjedilu. Bude li tako, i on će, kao i njegov prethodnik, zaraditi u BiH dobru inozemnu mirovinu, kaže Markešić.
Politička analitičarka iz Sarajeva Ivana Marić pojašnjava da je Schmidt došao u BiH jer se ovdašnji političari ne mogu, tj. ne žele, dogovoriti ni oko čega što bi državu povelo naprijed, odnosno da se dogovore o njenoj funkcionalnosti i djelotvornosti. - Situacija u BiH vrlo bi se brzo mogla promijeniti kada bi pravosudni sustav počeo raditi svoj posao, i počeo hapsiti korumpirane političare koji ovu državu uništavaju politički i financijski, ujedno iscrpljujući volju i nadu naroda da se mogu dogoditi bilo kakve promjene. Kada bi se BiH riješila takvih političara, ne bi više bilo onih koji narode plaše jedni drugima, i mnogo lakše bi se mogla uspostaviti ravnoteža između nacionalnog i građanskog, kaže Marić.
Prema njezinom mišljenju, sve vladajuće stranke - HDZ BiH, SNSD i SDA - uvijek se uspiju dogovoriti oko podjele osvojenih pozicija, oko novih kreditnih zaduženja, dodatnih primanja funkcionarima i oko nabavke skupocjenih automobila i slično. Međutim, kada treba postići dogovor oko pitanja od značaja za građane, tu uvijek imaju problem, i dogovore se tek kad ih međunarodna zajednica natjera da sjednu za isti stol i "zavrne im ruku", reći će Ivana Marić.
Standardna očekivanja građana od Visokog predstavnika su da on smijeni političare koje su oni na izborima sami izabrali da ih zastupaju, i da rješava probleme koje su ti njihovi navodni nacionalni zaštitnici prouzročili, i čije rješenje blokiraju, ali Ivana Marić uvjerena je da Schmidt to neće raditi. No, ono što se od njega može očekivati, i čega se korumpirani političari najviše boje, jest to da će uvesti više reda u pravosuđe i u izborni sustav, i to u smislu da spriječi izborne krađe, kako bi nas predstavljali političari koji su dobili podršku birača, a ne brojača glasova.
Markešić, pak, smatra kako bi Hrvati iz BiH najviše mogli nastradati takvom politikom i Hrvatske i HDZ-a BiH prema visokom predstavniku, a pogotovo ostati kao žrtve koketiranja Čovića s Dodikom, koji Hrvate zapravo treba samo za provođenje svoje destruktivne politike. - Gotovo sve dosadašnje hrvatske politike od 1990-ih do danas skupo su koštale bh-Hrvate. Oni su bili i ostali moneta za potkusurivanje. Za HDZ u Zagrebu Hrvati u BiH su u posljednjih 30 godina bili i ostali folklorna nacionalno-religijska skupina, kojoj se nije smjelo dozvoliti da odraste i postane punoljetna, kako bi u političkom smislu mogla odlučivati o samoj sebi.
Utjerivanjem straha od stoljetnih susjeda željelo ih se držati uz svoje skute i davati im nešto sitnih mrvica, smatrajući da oni za tu "blagodat" uvijek svoj glas trebaju dati HDZ-u, kaže Markešić. O tome koliko je Čović vezan uz Dodika svjedoči i činjenica da, recimo, nije reagirao kada Dodik nije odobrio korištenje helikoptera Vojske BiH za gašenje požara kod Neuma, ili uopće nije bio na komemoraciji žrtvama jednog od najvećih zločina nad Hrvatima u BiH, u selu Briševu, gdje je vojska RS-a ubila 67 Hrvata, a i inače Čović rijetko ili nikako ne spominje da na području RS-a danas živi tek oko petine nekadašnjeg hrvatskog stanovništva.
Stranka u velikom padu
Svima je već poznato, nastavlja Markešić, da od početka 90-ih godina 20. stoljeća Hrvatska i Srbija, bez obzira na međusobne političke animozitete, imaju vrlo slična stajališta kad je riječ o BIH. - Oni javno i za svjetsku javnost govore da priznaju BiH i njezin teritorijalni integritet, a preko svojih političkih ispostava u Banjoj Luci (Dodika) i Mostaru (Čovića) čine sve da te države ne bude. Daytonskim sporazumom Srbija je u RS-u dobila satisfakciju za izgubljeni okupirani teritorij na području Hrvatske. Nestankom Herceg-Bosne i njezinim "utapanjem" u Federaciju BiH, Hrvati su, pak, izgubili i ono malo čistog hrvatskog nacionalnog teritorija pa su sada primorani s Bošnjacima voditi mukotrpne razgovore o raspodjeli vlasti na području Federacije BiH.
Uz napomenu da u svemu ovom ni "bošnjačko maslo nije za ramazana", jer bi njima odgovarala takva BiH u kojoj bi je politikom "jedan čovjek, jedan glas" pretvorili u svoju bošnjačku državu, u kojoj bi Hrvati i Srbi bili stranci. Mnogi Hrvati u BiH, ne samo u HDZ-u, strahuju upravo od toga da će i u budućnosti, kao i sada, biti izloženi majorizaciji, i da nikada, ako se ne promijeni izborni zakon, neće moći sami sebi izabrati vlastite predstavnike, kaže Markešić.
Naravno, sve bi se moglo izmijeniti ako Schmidt podrži izmjenu izbornog zakona" kako bi Hrvati "sami birali svog predstavnika u Predsjedništvu". Na pitanje hoće li Bošnjaci i na idućim izborima glasati za Komšića ili će doći do dogovora SDA-HDZ o izbornim pravilima koja traži Čović, Ivana Marić kaže kako je SDA stranka koja je u najvećem padu. - Stranku su napustili mnogi članovi iz samog vrha stranke, i to se događa već nekoliko godina zaredom.
Taj trend se nastavlja. Na bošnjačkom političkom spektru postoji najviše stranaka i najviše je konkurencije. Situacija se posebno zaoštrava jačanjem Naroda i Pravde, kao i promjenama u Stranci za BiH Harisa Silajdžića. Zato Ivana Marić misli da će izbori za člana Predsjedništva Bošnjaka biti dosta neizvjesni, i nijedna stranka neće imati dovoljno birača da im može reći da svaki treći član obitelji glasa za Željka Komšića. Prema njezinom mišljenju, Komšić može postati kolateralnom žrtvom te priproste izborne računice.
- Čović to zna, ali mu je priča o tome da drugi Hrvatima biraju predstavnike najjači izborni adut, i on će je i dalje nastaviti pričati. SDA i HDZ već su preko 30 godina u koaliciji, i da žele postići dogovor oko Izbornog zakona, oni bi to dosad učinili, ali je očito da ovakva situacija odgovara i Čoviću i Izetbegoviću. Čoviću jer je na temelju te priče progutao opoziciju pa već godinama dobiva izbore bez "ispaljenog metka", a Izetbegoviću jer ima takoreći dva člana Predsjedništva BiH koja se nadmeću u populizmu. Osim toga, smatram da je Izetbegović čak i spremniji da pristane na promjene Izbornog zakona od Čovića, ali mu najveći problem predstavlja kako da javnosti i svojim biračima prizna da je Čoviću ponovno dao sve što je tražio, ističe Ivana Marić.
